Znate kako kažu: sto ljudi, sto ćudi i milijun načina za investiranje. Tko to kaže? Ja, upravo sada…
Nije tajna da smo posljednjih godina svjedoci prave eksplozije investiranja na globalnoj razini, omogućenog internetom kao baznom infrastrukturom te pogonjenom raznim inovacijama u fintech sektoru. Povišena inflacija u proteklim godinama je svakako bila katalizator koja je značajno ubrzala ove procese.
Dok je generacija naših roditelja mogla svoje novce samo odnijeti u banku ili uložiti u cigle, danas svi imamo mali milijun mogućnosti udaljenih samo nekoliko kuckanja po ekranu mobitela.
Pisao sam već o , kriptovalutama, i slično. Jedna od tema koje se nisam dotaknuo u ovom svijetu je kolekcionarstvo u investicijske svrhe.
Umjetnine su stoljećima bile glavni izbor nešto imućnijeg dijela građana, a kasnije su to postali i automobili, satovi, vina i slično.
Danas imamo i platforme koje naizgled demokratiziraju investiranje u neke od tih alternativnih investicija poput platforme Masterworks. Ako pratite financijske teme, mala je šansa da niste već naletjeli na njihove reklame na YouTube-u i ostalim društvenim mrežama.
Masterworks – prednosti i (brojni) nedostaci
Prije nego što se zapitate – ne, ovaj blog post nije još jedna takva reklama. Dapače, vidim brojne probleme s ovom (i sličnim) platformama, a koje sam iznio u detaljnoj recenziji te platforme.
Za one kojima engleski nije blizak ili samo žele sažetak, ovo je moje mišljenje:
Masterworks zaista nudi frakcijsko kupovanje najpoznatijih svjetskih umjetnina i naizgled nudi privlačne prinose koji su slabo povezani (korelirani) s ostalim investicijskim klasama, što je uvijek plus.
Kažem naizgled jer su njihove brojke poprilično frizirane time da je mali broj umjetnina dosad uopće prodan, kao i činjenicom da ni ne moraju prodati umjetnine ako im to ne odgovara. Čak i ako ne gledamo samo odnos rizika i prinosa, ovakve (i slične) investicijske platforme u pravilu nisu ni približno dobro regulirane poput brokerskih platformi.
Dakle, Masterworks i sve slične crowdfunding ili peer-to-peer platforme, kao i kriptomjenjačnice u pravilu ne nude gotovo nikakvu zaštitu u slučaju bankrota iste.
Neki od ostalih problema Masterworksa (od kojih se većina može primijeniti i na ostale platforme) su visoke naknade, izostanak direktnog vlasništva nad imovinom, niska likvidnost, potencijalne prevare, itd.
Također se tu radi o neproduktivnom obliku imovine, odnosno onom koji nema ugrađen prinos (poput dividendi dionica, kupona obveznica ili najma od nekretnina).
Fizičke umjetnine, satovi, automobili, vina…
Ako pričamo o kolekcionarskom investiranju u fizičku imovinu, prvi nam na pamet padaju umjetnine, automobil, satovi, rijetka vina i slično.
Neovisno o kojem se predmetu investiranja radi, mislim da postoji nekoliko temeljnih pravila kojih se treba pridržavati kad se upušta u investiranje tog oblika:
- Krenuti s tim isključivo ako smo strastveni oko te teme
- Potrebna je visoka ekspertiza (znanje) u tom području
- Biti spremni izgubiti veći dio investicije
- Nikad, ali nikad imati u ovoj kategoriji više od 5% ukupne neto imovine
Koliko god naizgled neki od ovih predmeta bili popularni, ovo su i dalje nišna tržišta. To znači da na njima nemamo ni blizu toliko sudionika kao na recimo nekretninskim, dioničkim ili obvezničkim tržištima. To nam daje i dosta nižu likvidnost pri trgovanju, kao i relativno veliku razliku između traženih i realiziranih cijena (spread). Logično je da (u pravilu) ne možemo preko noći prodati neke od ovih investicija, tj. gotovo sigurno ne po cijeni koju bismo mogli dobiti ako nismo u žurbi.
Prednosti kolekcionarstva u odnosu na tradicionalne investicije su:
- Kombiniranje osobnog gušta i potencijalne zarade
- Niska povezanost (korelacija) s drugim oblicima imovine
- Veće mogućnosti arbitraže tržišta (kupi jeftino, prodaj skupo)
Nedostaci su:
- Već navedena niska likvidnost
- Visoke barijere ulaska (iznosi početnih ulaganja)
- Diverzifikacija rizika je otežana
- Visok rizik općenito
- Troškovi pohrane i održavanja (prostor, vrijeme, novac)
Moram biti pošten i napomenuti da se razvojem interneta i društvenih mreža podosta povećala likvidnost gotovo svih navedenih tržišta. Jednostavno rečeno, danas je gotovo svako tržište globalno.
To ipak nije umanjilo barijere ulaska za male ljude, koji možda žele svoju strast ili hobi pretvoriti u izvor dodatnih prihoda. Barem ne kod dosad spomenutih oblika kolekcionarstva.
Kolekcionarstvo za nas malo manje bogate
Za one nešto plićeg džepa postoje moderniji načini kolekcionarstva koji su pristupačniji prosječnom čovjeku. Neki od najpopularnijih su modni predmeti (torbice, tenisice i slično), igračke (karte, sličice, figurice), jedinstveni digitalni proizvodi (NTF-evi, predmeti u videoigrama), dugotrajni kvalitetni proizvodi poput Zippo upaljača, itd.
Vjerojatno svi znamo nekog zaljubljenika u neku od navedenih kategorija. Meni se osobno čini da ima jako puno zaljubljenika u tenisice (sneakerheads), ali je to možda zato jer sam u sportu cijeli život.
Naravno, većina njih ne troši svoje vrijeme i novac na te proizvode u investicijske svrhe već za osobni gušt, ali isto tako time stvaraju tržište na koje dolaze investitori.
Ponekad u medijima možemo i pročitati priče o tome kako je netko kući pronašao praktički zaboravljeni predmet kojem je vrijednost eksponencijalno narasla s godinama. Lijepo je tako nešto pročitati i nadati se da će se i nama dogoditi nešto slično, ali tu se radi o vjerojatnostima ugrubo bliskima osvajanju lota (jer inače ne bi ni bili vijest).
Kolekcionarstvo nekog od navedenih predmeta ima gotovo identične prednosti i nedostatke kao prije navedene kategorije za nešto imućnije. Glavna razlika je u nižim ulaznim barijerama (potrebni početni iznosi ulaganja su višestruko niži).
Pritom kombiniranje gušta i investiranja zvuči kao ubijanje dvije muhe jednim udarcem, ali ono ima i svojih nedostataka. Prvi koji mi pada na pamet je veća emocionalna povezanost s ovakvim načinom investiranja u odnosu na klasične načine investiranja. Ionako je dovoljno teško kontrolirati svoje emocije kad samo gledamo brojeve na računu, a kamoli kad se radi o osobno dragim predmetima.
Isto tako, ovo može biti (naizgled racionalno) opravdanje samom sebi da se na određene predmete potroši puno više od planiranog, a sve pod krinkom investiranja. Ako ne pratimo kupovnu, tržišnu i prodajnu cijenu te nemamo sustav pronalaska, pohrane, održavanja, prodaje i praćenja inventara, onda je to ipak više hobi nego side hustle.
Nema tu ništa loše, samo je potrebno sebi priznati takve stvari… Na ovoj stepenici sam negdje i sam trenutno zapeo.
Moje iskustvo s kolekcionarskim investiranjem
Već nekoliko godina javno objavljujem sastav svog portfelja. Najvećim dijelom zbog činjenice da pokažem da i sam prakticiram ono o čemu pišem. Oko 95% mog portfelja su dobri stari, efikasni i (nećemo se lagati) dosadni . U skladu s mojim godinama, ciljevima i osobnoj toleranciji na rizik, oko 90% mog portfelja su dionički ETF-ovi, a oko 5% obveznički (čiji će udio svakako rasti s godinama).
Onih preostalih 5% sam proteklih godina imao u nekoliko različitih vrsta investicija. Neke od njih su (na koje gledam više kao na donaciju nego investiciju zbog visokog rizika i ne baš visokih prinosa) te kriptovalute (koje smatram čistom špekulacijom, pogotovo jer ne pratim pomno to tržište).
To su bile i jedine dvije vrste investicija koje sam imao van ETF-ova (izuzev mirovinskih fondova), sve do samog kraja 2023. godine. Onda se desilo nešto što mi je promijenilo pogled na investiranje. Naime, odlučio sam jedan vrlo mali dio svog portfelja namijeniti investiranju u (nećeš vjerovati)… igračke.
Igrati se dobro
Wikipedia kaže da je Ole Kirk Kristiansen osnovao kompaniju za izradu igračaka usred posljedica Velike Depresije 1930-ih jer je morao nekako prehraniti svoje petoro djece. U međuvremenu je iskusio i preranu smrt supruge te dva požara koji su uništili do temelja i obiteljsku kuću i radionicu (dvaput). Budući da je prije igračaka izrađivao drvene predmete za kućanstvo, odlučio je prebaciti se na izradu drvenih igračaka.
Kompaniju je nazvao prema danskim riječima za “igrati se dobro” (leg + godt), a nakon 10-ak godina je nabavio stroj za izrađivanje plastičnih dijelova iz kalupa te se prebacio s drvenih na plastične igračke. Kompanija o kojoj pričam je naravno Lego grupa, trenutno daleko najveća svjetska kompanija u industriji proizvodnje igračaka.
Kao pravi mali geek koji je odrastao u 90-ima, popularni legići su mi bili omiljena igračka. Postoje i objektivni razlozi zašto danas najradije poklanjam svojim nećakinjama legiće: igranje s njima razvija obje strane mozga, odnosno vještine poput kreativnosti, snalaženja u prostoru, motorike, koordinacije ruke i očiju, itd. Uostalom, poklanjanje Lego setova mi je idealna izlika da skupa s njima te setove i izgradim…
Naravno da je sudbina tako htjela da sam u međuvremenu odrastao (ili sam barem tako mislio) pa nisam dotaknuo nijedan Lego set dobrih 20-ak godina. Sve dok nije došao ON.
Izvor: lego.com
Naime, dobio sam prikazani Lego set za Božić od supruge. Nakon 5-6 sati čiste uživancije/zena prilikom slaganja dotičnog, napravio sam isto što bi napravio bilo koji drugi 30-i-nešto-godišnjak u mojoj situaciji. Počeo sam visiti na Lego YouTube kanalima, online dućanima, oglasnicima i slično, na opće oduševljene moje supruge.
Vjerovali ili ne, nisam jedini. Dapače, Adult Fans of Lego (AFOL) su jedna od najvećih i najvjernijih korisničkih baza Lego grupe. Već neko vrijeme postoje Lego setovi koji su namijenjeni za publiku 18+, ne samo svojom kompleksnošću nego naravno i cijenom. Mnogi članovi AFOL-a su imali gotovo identično iskustvo kao i ja: višedesetljetna apstinencija se razbuktala jednom impulzivnom kupovinom ili dobivenim poklonom.
Nego, kakve ovo sve veze ima s investiranjem?
Investiranje u Lego
Prije samo nekoliko mjeseci, nisam imao pojma da su Lego setovi zapravo jedna od alternativnih investicijskih klasa. Pretpostavljam da barem 99% vas koji ovo (još uvijek) čitate nema nikakvu namjeru postati Lego kolekcionar ili investitor. Niti bih vam to isto ni preporučio. Čisto dijelim neke zanimljivosti s vama nekolicinom mazohista koji ste još uvijek na ovom članku.
Naime, investiranje u Lego setove je postalo toliko popularno (i unosno) da je čak napravljena ozbiljna analiza dugoročnih prinosa na ovu imovinsku klasu. Rezultati su (čak i meni) bili fascinantni: na promatrani rok od gotovo 40 godina (1987.-2015.), Lego setovi su imali prosječan prinos od čak 11% godišnje, što je više i od dionica, a da ne spominjem zlato, nekretnine, obveznice i ostalo.
Naravno, treba uzeti sve brojke s dozom skepse pa tako i ove. Prvi nedostatak ove analize je činjenica da se navedene brojke odnose samo na prodane setove. Neprodani setovi, logično, uopće ni ne uđu u statistiku.
Postoje i još neki nedostaci koji su identični onima ranije nabrojanima kod ostalih vrsta kolekcionarskih investicija poput:
- Pohrana tih predmeta košta (prostorno, vremenski, novčano)
- Višestruko je viši utrošak vremena i energije nego kod pasivnog investiranja
- Teško je diverzificirati se
Možda sam samo dijete koje je zapelo u tijelu od 2 metra i 100 kila, ali navedeni nedostaci me (zasad) nisu spriječili da legići postanu gotovo 1% mog portfelja. Ili sam si barem takvu priču složio sam sebi u glavi da si opravdam tu investiciju.
Poanta priče? 100% racionalnost ne postoji. Kao ni investiranje s visokim prinosima i niskim rizikom. Ako moraš malo sagriješiti u investiranju, onda to radi s maksimalno ukupno 5% portfelja. Ostatak ostavi da se sporo, dosadno, ali efikasno množi u obliku ETF-ova i pod utjecajem složene kamate.
U međuvremenu nađi nešto što te uveseljava. Ja sam trenutno u takvoj fazi života da su to – legići.
Škrti Otočanin