Volim reći da su financijski ciljevi zapravo samo životni ciljevi za čije su ostvarenje potrebne financije. Prava vrijednost novca, po mom mišljenju, ne leži u gomilanju istog na računima, već u onome što nam novac omogućava. Nekome su to život na visokoj nozi, skupocjeni predmeti i kupovanje društvenog statusa. Drugima su to nezaboravna iskustva, putovanja i dijeljenje uspomena s dragim ljudima. Trećima je to osjećaj spokoja koji donose financijska stabilnost, fleksibilnost i neovisnost.
Kako sam već natuknuo u prošlom blog postu, financijsko (i drugo) planiranje počinje prepoznavanjem gdje se trenutno nalazimo. Za osobne financije to znači određivanje te .
Nakon što odredimo gdje se nalazimo, potrebno je odrediti kojim putem želimo ići. Ciljevi su nešto kao svjetionik koji nam govore kojim putem trebamo (ili ne trebamo) ići, ali ne i kako tamo stići.
Svejedno, mislim da je uloga ciljeva i planiranja izuzetno bitna. Koliko samo vidimo ljudi koji žive od jutra do sutra, bez da barem na trenutak zastanu i zapitaju se kamo uopće žele stići? Za to često ne moramo gledati dalje od ogledala.
Poznata je izjava Dwight D. Eisenhower-a da su u ratu “planovi beskorisni, ali je proces planiranja nezamjenjiv”. Mišljenja sam da slično vrijedi i za postavljanje ciljeva, odnosno planova za financije i život općenito.
Kako odabrati ciljeve
Prije nego se počnemo nabacivati ciljevima koje nam društvo govori da bismo trebali imati, bitno je zapitat se jesu li to tuđi ili naši ciljevi. Ne žele svi biti poslušni, slijediti pravila, završiti škole i biti zadovoljni s istim poslom 40 godina. Ta vremena su, barem tako vjerujem, davno prošla.
Prava pitanja koja bismo morali postaviti sebi su:
- Što mi je bitno, a oko čega me nije ni najmanje briga?
- Što me usrećuje?
- Što bi mi pomoglo da postanem bolja verzija sebe i da poboljšam svoj život?
- Kakav to sve ima utjecaj na moju okolinu: bližnje, društvo u cjelini i planetu?
Ne mogu dovoljno napomenut koliko je ovo bitno. U svakom je slučaju puno bitnije od strategija postavljanja ciljeva ili njihovog ostvarenja, o čemu ću pisati malo kasnije. Ako odaberemo krive ciljeve, ni najbolja strategija na svijetu za njihovo ispunjenje nam neće pomoći da nam život postane bolji.
Budući da je mnogima odabir ciljeva kognitivno ili emocionalno pretežak zadatak, postoje i konkretne vježbe koje mogu taj proces olakšati. Primjer je takozvano 25/5 pravilo Warrena Buffetta. Vrlo je jednostavno: napiši na listu papira 25 stvari koje bi željeo/la ostvariti. Nakon toga kritički prođi kroz tu listu i zaokruži onih 5 koji bi imali najveći utjecaj na tvoj život. Možda čak ostvarenje jednog od tih ciljeva čini ostvarenje nekog drugog cilja s liste znatno lakšim ili čak nepotrebnim.
Nakon što ti je ostalo 5 ciljeva, ključno je napraviti iduće: precrtaj ostalih 20 ciljeva i “izbriši” ih iz glave. Nitko ne može ostvariti 25 ciljeva, a pogotovo istovremeno. Čak je i 5 po mom mišljenju iznimno teško i možda bi bilo još bolje se fokusirati na samo 2-3 cilja. Dakle, potreban je potpun fokus i usmjeravanje životnih resursa (vremena, energije i novaca) u ostvarenje samo tih 5 najbitnijih ciljeva.
Nakon ove vježbe bismo trebali imati najbitnije ciljeve, barem u grubom obliku. Za njihovo rafiniranje nam može pomoći SMART metoda. Ili možda ipak ne?
Zašto SMART metoda i nije toliko smart
Vjerojatno ste već u školi, na internetu ili nekoj edukaciji čuli za SMART metodu postavljanja ciljeva. SMART je skraćenica za Specific, Measurable, Attainable, Relevant i Time-bound. Prevedeno na hrvatski, prema ovoj metodi ciljevi moraju biti:
- Specifični: jasni i nedvosmisleni
- Mjerljivi: moramo znati što je potrebno za ostvarenje cilja te jesmo li ga ostvarili ili ne
- Dostižni: moraju biti u realističnim okvirima
- Relevantni: moraju biti u skladu s našim životom, vrijednostima, mogućnostima i slično
- Vremenski ograničeni: ako ne stavimo rok na ciljeve, možemo ih odgađati u nedogled
Da se razumijemo, SMART metoda je pomogla mnogima i ne tvrdim da u njoj nema vrijednosti. Dapače, u potpunosti se slažem da ciljevi trebaju biti specifični, relevantni i vremenski ograničeni (u većini slučajeva). Ne slažem se u potpunosti da nužno moraju biti mjerljivi i dostižni, barem ne onako kako većina shvaća ove pojmove.
Jedan od problema ove metode (i postavljanja ciljeva općenito) je prevelik fokus na cilj, a premalen fokus na akcije koje će nas dovesti bliže njihovom ostvarenju. Ljudi se rijetko razlikuju u postavljanju ciljeva. Gotovo svi žele biti zdraviji, više fit, ispunjeniji na poslu, bogatiji te imati bolje odnose s partnerom, obitelji i prijateljima.
Prema riječima autora knjige Atomic Habits (James Clear): “da je postavljanje ciljeva jedino što je bitno, svi bismo imali vidljive trbušnjake, trčali maratone i bili direktori uspješnih kompanija”. Dakle, puno je bitnije imati dobre konzistentne navike koje će nam zaista pomoći ostvarivanju ciljeva. Sve ostalo je wishful thinking (hrv. “pusta želja”).
Ostali problemi s ciljevima
Ciljevi imaju i tu nezgodnu karakteristiku da nas čine nesretnima sve dok ih ne ostvarimo. Još gore, kad ih i ostvarimo, osjećaj zadovoljstva je gotovo trenutan i brzo nas napusti. Nakon toga ostaje praznina koja se najčešće popunjava… tako je, momentalnim postavljanjem novog cilja!
Time postajemo samo zamorci koji trče u neprekidnom krugu nezadovoljstva sobom i svojim životom. Ključ leži u tome da uživamo u samom putovanju. Da, znam da ovo zadnje zvuči kao Instagram klišej, ali čak i ima smisla.
Znanstvena istraživanja o sreći se često slažu u svojim osnovnim zaključcima. Govore nam da je sreća usko vezana uz zahvalnost za ono što već imamo. Isto tako, rijetko se pronalazi u stvarima, a češće u iskustvima i međuljudskim odnosima. Da ne skrenem previše s teme, pročitajte moj prijašnji blog post s raskrižja sreće, osobnih financija i života.
Još jedna izuzetno bitna stvar je da se u životu ima smisla fokusirati isključivo na stvari nad kojima imamo kontrolu. Isto vrijedi i za ciljeve. Ako imamo cilj napredovanja na poslu, ali je šef tu poziciju namijenio svom tupastom nećaku, taj cilj gotovo sigurno nećemo ostvariti. Karikiram, ali kužite poantu.
Kontinuirano poboljšanje života u malim koracima (Japanci bi rekli kaizen) je ono što dugoročno donosi bolji život. Ne nužno odličan život, barem ne odmah, ali bolji svakako. Ti mali koraci su aktivnosti koje radimo svakodnevno, odnosno već spomenute navike.
Osim već navedene fenomenalne knjige Atomic Habits (postoji i hrvatski prijevod pod imenom “Atomske navike”), kroz godine sam učenjem, pokušajima i pogreškama naučio što radi, a što ne prilikom stvaranja navika. Ne kažem da će to koristiti svima, ali meni jest.
Zašto su navike toliko bitne?
Navike su definirane kao automatski obrasci ponašanja. Svi mi imamo na stotine navika, a da većine nismo ni svjesni. Većina navika nam je usađena još u djetinjstvu kroz odgoj i društvene interakcije. Neke smo naravno pokupili kasnije u životu.
Nisam ljubitelj binarnog (“crno-bijelo”) načina razmišljanja, ali većinom možemo navike podijeliti na one koje su dugoročno pozitivne ili dugoročno negativne po naš život.
Da se razumijemo, čak i najgore navike imaju kratkoročne benefite. Inače, zašto bi ih itko radio? Vjerojatno nitko ne bi pušio cigarete da mu ne daju osjećaj smirenja, povišenje hormona dopamina, društvenu povezanost s drugim pušačima i slično. Isto tako svi znamo da je fast food izrazito loš za naše zdravlje, ali kratkoročan benefit okusa masnog burgera i krumpirića ne baš tako rijetko odnese pobjedu u korist našeg primitivnijeg dijela mozga.
Zapravo, usudio bih se reći da je većina naših obrazaca ponašanja vođena primalnim nagonima koje tek naknadno sami sebi opravdavamo (više ili manje) racionalno. Možda tema za koji drugi put.
U svakom slučaju, ključno je raditi na kreiranju i održavanju navika koje po mogućnosti imaju kratkoročne i dugoročne benefite. Jeste li ikad u životu požalili šetnju u prirodi? Ili odrađen trening? Ili zdrav i ukusan obrok? Teško da se isto može reći za navike koje daju isključivo kratkoročne benefite, poput pušenja, nezdrave hrane ili besmislenog shoppinga.
Ići ću toliko daleko da kažem da je odgađanje gratifikacije i fokusiranje na dugoročne benifte jedan od najbitnijih faktora koji utječe na našu kvalitetu života.
Kako pomiriti postavljanje ciljeva i navike?
Ako spojimo ovo o čemu sam dosad pisao, došli bismo do sljedećeg:
- Ciljevi mogu biti dobar orijentir, ali ne dovode nužno do željenog ishoda niti su uvijek pod našom kontrolom
- Fokus na putovanje, odnosno na svakodnevne aktivnosti je gotovo u potpunosti pod našom kontrolom i čini naš život boljim, koliko god malim koracima
Slijedom toga, kad već postavljamo ciljeve, oni bi trebali biti formulirani više u smislu redovitih akcija, nego konačnog ishoda. Išao bih toliko daleko da kažem da ciljevi fokusirani isključivo na ishod (osim možda početnog motivacijskog efekta) nemaju nekakvu posebnu vrijednost.
Sportaš koji je maksimalno fokusiran na svoj svakodnevni napredak će gotovo sigurno napredovati više nego onaj koji je više fokusiran na ciljeve, a manje na svakodnevne akcije. Ovaj drugi i dalje može imati bolje rezultate jer je pet puta talentiraniji jer eto, život nije fer. Ali to je sasvim u redu jer smo već rekli da ostvarivanje ciljeva ionako nije u potpunosti pod našom kontrolom.
Evo i tablice usporedbe klasičnog i modernijeg načina postavljanja ciljeva:
Kreiranje (i razbijanje) navika
James Clear u knjizi “Atomic habits” iznosi da je ishodište promjene navika u promjeni identiteta. Dakle, prvi korak je da u svom umu postanete osoba koja želite biti. Zvuči kao još jedan klišej, ali mislim da ima itekakvog smisla.
Autor daje primjer dvije osobe koje pokušavaju prestati pušiti, a kojima je ponuđena cigareta.
Osoba 1: “Neću, hvala. Pokušavam prestati pušiti.”
Osoba 2: “Neću, hvala. Nisam pušač.”
Razlika između ova dva odgovora na prvu izgleda minorno i potpuno nebitno. Ali je ipak ključna. Osoba 2 je izvršila promjenu identiteta iz pušača u nepušača. Novi identitet joj omogućava da si maksimalno olakša donošenje odluka u budućnosti.
Drugi bitan faktor je utjecaj okoline na formiranje (ili razbijanje) navika. Vrlo jednostavno: poželjne navike si maksimalno olakšaj, a nepoželjne navike si maksimalno otežaj.
Primjeri:
- Ne želiš visiti na mobu čim se ustaneš ili odgađati alarm 5 puta? Stavi mob na punjenje u drugu sobu ili barem na drugi kraj svoje sobe.
- Želiš smanjiti unos nezdrave hrane? Nemoj je uopće ni kupovati! Ovaj trik radi svaki put, provjereno.
- Želiš više čitati knjige/svirati instrument/raditi yogu? Stavi predmet koji to omogućuje usred dnevnog boravka (ili gdje već provodiš najviše vremena) kao podsjetnik.
- Upiši najbitnije navike u kalendar, to-do listu ili alarm i postavi ponavljajuće podsjetnike.
U ovom procesu je ključno da ne pokušavamo promijeniti više od jedne navike istovremeno. Ovo je meni osobno iskreno jedan od većih problema, jer si nikako ne mogu objasnit da to ne ide baš tako, čak ni nakon više neuspjeha.
Na kraju dana, svi smo mi ljudi od krvi i mesa. Ne postoji savršenstvo ni kao pojam, a kamoli da postoji savršena osoba ili život. Ponekad trebamo svi biti malo blaži i prema drugima i prema sebi.
Čovik se uči dok je živ i jedino što može je fokusirati se na stvari na koje može utjecati. To je jedini način za unaprijeđenje života i polagan napredak prema ostvarivanju ciljeva. Dan po dan. Naviku po naviku.
Škrti Otočanin