Najbitnije odluke prije početka investiranja

Krenimo od osnova: jedna od najbitnijih odluka koja će uvelike odredit koliko ćemo biti uspješni u investiranju je određivanje alokacije našeg investicijskog portfelja. Ta odluka je bitnija od odabira pojedinih ETF-ova ili čak brokera preko kojih ćemo investirati.

Detaljnije sam pisao o alokaciji u sklopu blog posta “Kako konkretno započet s investiranjem?”.

Ukratko rečeno: alokacija je raspoređivanje ukupnog investicijskog portfelja u različite imovinske klase. Primjerice: 80% dionice i 20% obveznice. Nameće se pitanje: “Kako odrediti konkretnu alokaciju (postotke) za sebe?”

Najbitniji faktori pri određivanju alokacije su investicijski horizont (vremenski period ulaganja), financijski ciljevi i tolerancija na rizik. Prvo dvoje je relativno lagano za odredit, ali određivanje osobne tolerancije na rizik je već malo teže.

Osobna tolerancija na rizik

Naime, ne postoji jedan konačan odgovor niti standard koji je primjenjiv za sve. Zato volim reć da je određivanje osobne tolerancije na rizik više umjetnost, nego znanost.

Razlog tomu je činjenica da ne možemo samo uzet u obzir povijesna kretanja različitih imovinskih klasa, već i brojne osobne psihološko-emocionalne faktore.

Određivanje osobne tolerancije na rizik počiva na pitanjima poput:

  • Znam li osnove o imovinskim klasama u koje planiram investirati? 
  • Hoću li moći mirno spavati ako mi portfelj padne 10%? Ili 30%? Ili 50%? 
  • Kako ću se ponašati u takvom slučaju? Hoću li prodavati ili kupovati još?

Činjenica je da je rizik prisutan u svim aktivnostima u našim životima. Svaki put kad izađemo na ulicu prihvaćamo rizik. Isto kao što ga prihvaćamo i ako ostanemo doma. 

Razlika je samo u kojoj mjeri prihvaćamo rizik i koja je potencijalna nagrada. Točnije rečeno, tražimo što bolji odnos rizika i nagrade (ili bismo barem trebali).

Na financijskim tržištima, prinosi su nagrada za rizik koji preuzimamo. Jedno bez drugoga jednostavno ne ide.

Kako u praksi odrediti osobnu toleranciju na rizik?

Srećom, postoje alati koji nam mogu olakšati taj proces. Ako investirate putem robo-savjetnika, onda ste vrlo vjerojatno morali ispuniti upitnik pri registraciji. On je zapravo bio analiza vaše tolerancije na rizik, ciljeva i vremenskog horizonta, a sve u svrhu određivanja alokacije. U tom slučaju možete biti mirni. Iako ni ti upitnici nisu savršeni (kao ni proces kojeg izlažem kasnije), najčešće nam daju dobru procjenu osobne tolerancije na rizik

Ako pak samostalno investirate, u prvom redu preporučujem poznati Vanguard Investment Questionnaire. Odgovaranjem na pitanja i unosom trenutne alokacije, kompanija Vanguard nam preporuči alokaciju koja odgovara našoj situaciji. Pritom upitnik uzima u obzir faktore koje smo već opisivali, uz neke hipotetske primjere raznih investicijskih scenarija.

Naravno da ne morate donositi tako bitne odluke na temelju samo jednog upitnika, ali je on u svakom slučaju dobra nit vodilja. Ako pak niste na “ti” s engleskim jezikom ili želite malo više lokaliziranu verziju upitnika, napravio sam vlastiti upitnik za određivanje osobne tolerancije na rizik.

Upitnik za određivanje osobne tolerancije na rizik

Proces je vrlo jednostavan: ispunite sljedeći upitnik i zapamtite bodovni rezultat.

Analiza rezultata:

10-16 bodova: imate vrlo nisku toleranciju na rizik

17-24 bodova: imate nisku do umjerenu toleranciju na rizik

25-32 bodova: imate umjerenu toleranciju na rizik

33-40 bodova: imate visoku toleranciju na rizik

Koje investicijske klase odabrati?

Sad kad imamo tu informaciju, moramo odrediti koja je to konkretna alokacija koja nam odgovara.

O investicijskim klasama sam detaljnije pisao ranije, ali ukratko rečeno: dionice i obveznice su najčešće dovoljne za ispunjenje investicijskih ciljeva

Moje mišljenje je da nema ništa loše u ostalim investicijskim klasama poput nekretnina, zlata ili čak nekim alternativnim investicijama poput kriptovaluta. Sve dok je njihov udio u ukupnom portfelju relativno nizak (do 10%).  

Dapače, različite investicijske klase doprinose daljnjoj diverzifikaciji portfelja. Ali mislim da nema potrebe za njihovim većim udjelima iz sljedećih razloga:

  • Nepovoljniji odnos rizika i očekivanih prinosa u odnosu na dionice i obveznice
  • Često niska likvidnost (mogućnost brze kupovine i prodaje)
  • Osim nekretnina, ne radi se o produktivnim imovinskim klasama
  • Ograničeni podaci za kriptovalute, s obzirom na kratko vrijeme postojanja
  • Često visoki troškovi trgovanja i ostale naknade

Oda dionicama i obveznicama

Najveće prednosti dionica i obveznica nad ostalim klasama su dakle visoka likvidnost, vrlo dobar odnos rizika i očekivanih prinosa, niski troškovi trgovanja te činjenica da se radi o produktivnim oblicima imovine čije se vrijednosti često kreću u suprotnim smjerovima. 

Točnije rečeno, dionice i obveznice imaju inverznu korelaciju. Kad dionice padaju, obveznice uglavnom rastu. I obrnuto. Ključna riječ je “uglavnom”, jer naravno da postoje periodi u kojima oboje rastu ili padaju. Često su smanjenja kamatnih stopa povoljna za obe imovinske klase, a podizanja kamatnih stopa djeluju negativno na njihove vrijednosit.

Isto tako, imamo najdulje i najkvalitetnije podatke za ove imovinske klase koji sežu i preko 100-200 godina u prošlost na razvijenim tržištima.

Dionice i obveznice su šta bi se reklo bread and butter investiranja. Batman i Robin. Jordan i Pippen. Tom i Jerry… Ok, javljaju mi iz redakcije da se zaustavim dok nije prekasno…

Već smo utvrdili više puta zašto nije dobra ideja kupovat pojedinačne dionice i obveznice, već da je to najoptimalnije investirat u njih putem ETF-ova. Vodič o ETF-ovima za početnike pronađite ovdje.

Recimo samo da smo odlučili da nam cijelu alokaciju portfelja čine dionice i obveznice, tj. dionički i obveznički ETF-ovi. Šta dalje?

Maksimalni pad portfelja

Možda i najbitniji podatak pri određivanju alokacije je koliki maksimalni pad portfelja možemo tolerirat. Točnije, s kolikim udjelom dionica u portfelju možemo mirno spavat, jer znamo da neće padati puno više od onoga na šta smo spremni?+

Dobar orijentir za to pruža sljedeća tablica. Ona nije nikakvo Sveto Pismo, nego jednostavno navodi povijesne podatke. Dakako, to nije 100% garancija istog takvog ponašanja dionica i obveznica u budućnosti, ali je dobar orijentir.

Primjerice: ako maksimalno možemo tolerirati pad ukupnog portfelja od 10%, onda ćemo u njemu imat najviše 30% dionica. Za toleranciju pada od 20% možemo imat maksimalno 50% dionica i tako dalje. Ostatak kao što smo rekli čine obveznice.

Ako povučemo paralelu s upitnikom, vrlo niska tolerancija na rizik bi bila toleriranje pada do 5%, umjereno niska 5-15%, umjerena 15-25%, a sve preko 25% bi bila visoka tolerancija na rizik. Imajte na umu da su ovo aproksimacije temeljene na povijesnim podacima. Nitko nam ne garantira da će maksimalni gubitak vrijednosti portfelja biti baš ovakav, ali je svakako dobar orijentir.

Treba imati na umu i prinos potreban za oporavak od određenog gubitka. Ako imate investiciju koja padne za recimo 50%, njoj nije potreban rast od 50% da bi se vratila na početnu razinu, već rast od 100%! Mnogima je ovo neintuitivno na prvu, ali radi se o egzaktnoj matematici. Primjer: početna vrijednost 100 EUR – 50% = 50 EUR. Da bi investicija opet narasla na početnu vrijednost od 100 EUR, potrebno je da se udupla s razine 50 EUR, odnosno potreban je rast od 100%.

Možete vidjeti primjere za ostale postotke u sljedećoj tablici.

Vidimo da je ovaj odnos nelinearan, odnosno kako gubici postaju viši, potrebni prinosi za oporavak skaču na ekstremno visoke razine. Baš to je razlog zašto ne bismo trebali investirati značajan postotak portfelja u rizičnu imovinu poput kriptovaluta, gdje su padovi od 50, 60 ili čak 80% više pravilo nego iznimka.

Zaključak

Poanta priče je da procjenjivanje osobne tolerancije na rizik nije jednostavno. Možemo pratit ove smjernice i opet pogrešno procijenit sami sebe. A to je teže nego šta se to možda čini. 

Po riječima R. Feynmana:  “You must not fool yourself, and you are the easiest person to fool.”

Vjerojatno nećemo znat zasigurno našu toleranciju na rizik prije nego se opečemo malo na tržištu. Padovi tržišta su normalna pojava koju ćemo svi iskusit, prije ili kasnije.

Ako ste investirali prije godinu dana, za vrijeme korona-krize, onda ste zasigurno dobili predjelo u vidu pada od 35% u samo nekoliko tjedana. Doduše, slijedio je i rekordno brz oporavak pa se to možda i ne računa.

Glavno jelo je vrlo izgledno u narednim godinama, s obzirom na povijesno gledano najbolji investicijski period u posljednjih 10-ak godina i vrlo visoke vrijednosti manje-više svih tržišta danas. Naravno, to ne znači da treba čekati pad.

Mnogo je stručnjaka prognoziralo padove gotovo svake godine u posljednjih 6-7 godina, koji se očito na kraju nisu dogodili. Kao i uvijek, jedini način za ostvarivanje prosječnih prinosa tržišta je biti investiran u tržište cijelo vrijeme.

Ako ste tek pri početku investicijskog puta ili se tek trebate okušat u investiranju, onda bi zapravo trebali priželjkivat što veći i brži pad tržišta. To bi bija jedini Black Friday na kojem bi uistinu profitirali.

Stvarni život ne igra uvijek po pravilima niti ga je posebno briga za nas. Isto vrijedi i za financijska tržišta. Pasivno #dugoročno investiranje uvijek na kraju odnosi pobjedu. Određivanje osobne tolerancije na rizik je jedan od prvih koraka prema tome.

Škrti Otočanin