Napomena: ovaj blog post je objavljen u svibnju 2021. i ažuriran u travnju 2022.

Ultra kratka povijest mirovinskog sustava

Mišljenja sam da je ovo jedna od bitnijih tema osobnih financija općenito (ne samo u Hrvatskoj), a o njoj se izrazito malo piše i priča. Iako sam već spominjao mirovinski sustav u prvom dijelu “Osnova osobnih financija”, želim obradit tu temu još malo opširnije.

Nećemo ići preduboko u povijest, ali bitno je spomenit da je prvi moderni mirovinski sustav uveden od strane Otta von Bismarcka u Njemačkoj 1889. po modelu “pay as you go”. Točnije, radilo se o nametanju poreza radnom stanovništvu koji se onda direktno uplaćivao umirovljenicima u vidu penzije.

Sto i kusur godina kasnije, hrvatski mirovinski sustav je velikim dijelom vrlo sličan tadašnjem njemačkom.

Kratko pojašnjenje za one koji nisu upoznati: od bruto plaće se čak 15% izdvaja u I. mirovinski stup za sadašnje umirovljenike, a samo 5% se izdvaja u II. mirovinski stup koji je naša kapitalizirana štednja. Kapitalizirana štednja znači da se tih 5% investira u dionice i obveznice te se smatra našom osobnom imovinom. Dakle, tri puta više izdvajamo za sadašnje umirovljenike nego za našu mirovinu.

Unatoč tome, trenutna situacija je takva da se gotovo pola sadašnjih mirovina isplaćuje iz državnog proračuna. Dakle, ne samo da odvajamo 15% bruto plaće sadašnjim umirovljenicima, nego gotovo još toliko platimo neizravno kroz poreze. Naravno, nije problem u sadašnjim umirovljenicima, nego u sustavu.

Odakle tolika rupa u mirovinskom sustavu?

Više je razloga, ali spomenimo samo niski natalitet u posljednjim desetljećima, masovno iseljavanje mladih trbuhom za kruhom, povlaštene (nerealno visoke) mirovine i drugo.

Sve je to kulminiralo današnjim poraznim omjerom radnika i umirovljenika u RH. U 80-im godinama je taj omjer bio 4:1, a danas je oko 1,28:1. Da, dobro ste pročitali. Danas na gotovo svakog radnika u RH dolazi jedan umirovljenik. Vidimo da nam u startu matematika oko mirovina nikako ne može štimat.

Definitivno ne ohrabruje ni činjenica šta (trenutno) ne postoji nikakav pozitivan trend ni šta se tiče demografije, a ni šta se tiče samog sustava. Osim naravno postupnog povećanja životne dobi potrebne za punu starosnu mirovinu. U tom vidu Hrvatska nije jedina, nego i ostale države EU muče slični problemi. Oni se nažalost (između ostalog) rješavaju povišenjem dobi za starosnu mirovinu.

Može li nas možda izvući II. stup?

Bolje da ni ne pitamo to pitanje. Naime, II. mirovinski stup investira prosječno preko 80% svojih sredstava u Hrvatsku, a manje od 20% u sve ostale zemlje svijeta. Već sam više puta pisao o važnosti diverzifikacije u investiranju (pogotovo geografske). Sama činjenica da je 80% II. mirovinskog stupa investirano u Hrvatskoj bi trebala bit i više nego zabrinjavajuća. 

Drugi bitan podatak je alokacija investicija prema imovinskim klasama. Naime, manje od 20% je investirano u dionice, a ostatak je uglavnom investiran u obveznice. Konkretno, velikom većinom se radi o (suprise suprise) hrvatskim državnim obveznicama. Šta to znači? Država s određivanjem takve strategije investiranja zapravo kupuje svoje obveznice (dug) sama od sebe. Radi se o klasičnom primjeru balkanskog folklora – pretakanju iz šupljeg u prazno.

Budući da je prema državnom zavodu za statistiku prosječna bruto plaća u RH 9 982 kn (prosječna neto plaća je 7 378 kn). To znači da u prosjeku uplaćujemo u I. mirovinski stup gotovo 1500 kn mjesečno. Dodajmo na to još toliki iznos koji ide iz proračuna za sadašnje umirovljenike. Nemojmo se zavaravat, to također neizravno plaćamo kroz poreze i namete. Dakle, prosječan hrvatski građanin mjesečno uplaćuje oko 3 000 kn sadašnjim umirovljenicima (izravno i neizravno).

Prema službenim podacima mirovinsko.hr, trenutna prosječna mirovina je 2 521kn, tj. malo više od trećine prosječne plaće. Zapitajte se šta možete kupit za te novce na mjesečnoj bazi. Morate dobro dobro razvuć taj iznos da pokrijete samo hranu i režije. A da ne govorim o svim ostalim životnim troškovima.

Problem mirovina u zemljama EU

Pogledajmo grafiku država EU koja prikazuje omjer mirovina i plaća (tamnija boja znači viši, tj. povoljniji omjer):

podaci: OECD, grafika: tonivitali.com

Vidimo da je prosjek 27 zemalja EU tek nešto iznad 50%, a da je Hrvatska po običaju značajno ispod tog prosjeka. Zanimljivo je da druge mediteranske države u EU imaju jedne od najboljih omjera mirovine i plaće, iako nisu ekonomski najrazvijenije. Pitanje je naravno koliko su ti sustavi održivi. U svakom slučaju, problem s mirovinama imaju manje-više svi, samo je u Hrvatskoj on nešto izraženiji nego u drugim zemljama EU.

Švedski mirovinski sustav

Usporedbe radi, supruga i ja trenutno živimo u Švedskoj u kojoj 18.5% bruto plaće ide u mirovinski sustav. S “malom razlikom” da se svih 18.5% investira (16% investira država za Vas, a 2.5% možete birat sami kako ćete investirat).

Struktura investiranja po defaultu je sljedeća:

Ne morate znat švedski za pretpostavit da su na ovim grafovima crveno dionice, a zeleno obveznice. Dakle, do 55. godine života 100% se investira u dionice! Odlaskom u punu starosnu mirovinu sa 65 godina i dalje je 67% mirovinskog fonda u dionicama. Taj postotak pada ispod 50% tek nakon 70. godine! Naravno, radi se o globalno diverzificiranim dioničkim fondovima (ETF-ovima ili sl.). Sigurno im ne pada na pamet investirat većinu novaca svojih građana za mirovinu u jednu jedinu državu. Pa makar ta država bila Švedska koja ima višestruko jaču i stabilniju ekonomiju te daleko razvijenije dioničko tržište od Hrvatske.

Još jedan primjer je poznati norveški mirovinski fond. Na stranu šta Norvežani uplaćuju ogromne sume u taj fond, ali investicijska strategija je vrlo slična švedskom. Otprilike oko 70% fonda je u diverzificiranim svjetskim dionicama (fondovima), a ostatak čine uglavnom obveznice i nešto manje nekretnine.

Usporedba hrvatskog i švedskog mirovinskog sustava

Slijedi kratka usporedba hrvatskog i švedskog mirovinskog sustava na temelju bruto plaće od 2000 EUR i radnog vijeka od 40 godina. Naravno da je švedska prosječna plaća oko 2.5 puta veća nego u RH, ali poanta je usporedit različite investicijske strategije mirovinskih sustava. Hrvatskim fondovima sam predvidio 4% prinosa, a švedskim fondovima 7% zbog već navedenih omjera dionica i obveznica.

Dakle, čak i uz viša davanja u RH (u postotku plaće), krajnji rezultat je 7-8 puta niži iznos u našem osobnom mirovinskom fondu!

Moram napomenut da u hrvatskom primjeru računamo i na I. mirovinski stup (te državni proračun) za veliki dio penzije. Šveđani s druge strane gotovo isključivo ovise o ovom izdvajanju, uz dodatne uplate poslodavaca i privatnu mirovinsku štednju.

Dakako, zbog prosječno puno viših plaća u Švedskoj, ova računica bi bila još daleko izraženija u Švedsku korist. Okvirni izračun mi pokazuje da je za isti posao u RH i SWE razlika u 9 puta (!!) višim uplaćenim sredstvima u mirovinski fond. Dodajmo na taj iznos i značajno više očekivane prinose.

Ok, i pticama na grani je vidljivo da je situacija poprilično crna. Ali fokus (kao i u svemu u životu) uvik treba bit prema naprijed. 

Šta konkretno možemo napravit po pitanju naših mirovina? 

Mislim da je svima jasno da ne možemo računat na sustav (državu) da će išta bitno promijenit, a pogotovo ne na kratkom roku.

Imaju i mirovinski sustavi nekih puno razvijenijih zemalja od Hrvatske velikih problema, uglavnom zbog nepovoljne demografije (smanjenja omjera radnik-umirovljenik). Razlika je u tome da su barem po investicijskoj strategiji svjetlosnim godinama ispred nas.

Da ne bi ispalo da imamo samo zločeste političare koji nam namjerno žele onemogućit dostojanstven život (iako ima možda i takvih), mora se reć da je hrvatski mirovinski sustav praktički od početka u nepovoljnoj poziciji. Postoje i neki objektivni razlozi za to: nasljeđe rata, relativno mlad mirovinski sustav, pad nataliteta, emigracija itd. 

Nije poanta ovih usporedbi ta da bismo se svi trebali preselit u Švedsku, Norvešku ili Njemačku. Poanta je da se ukaže na značajne nedostatke hrvatskog mirovinskog sustava. Moramo osvijestit činjenicu da ćemo (vrlo vjerojatno) sami bit odgovorni za svoj dostojanstveni život u mirovini. Čak i samo 200 kn mjesečno investiranih u pasivne ETF-ove će vrijediti redom 100 000 kn za 20 godina, preko 200 000 kn za 30 godina i gotovo pola milijuna kuna za 40 godina. Složena kamata radi čuda.

Za više informacija zašto i koliko odvajati za mirovinu, pogledajte sljedeći video:

Treba početi već jučer

Računica je jednostavna: vrijeme je najvažniji faktor u investiranju. Iznosi mogu bit i manji, ali bitno je da se počne šta prije (po mogućnosti već jučer) i da to bude konzistentno.

O tome kako odabrati brokera i kako investirati sam već dosta puta pisao pa ako već niste pogledajte vodič kroz ETF-ove za početnike i blog post o odabiru brokera. Također je i 3. mirovinski stup vrlo dobra opcija o kojoj sam već pisao ovdje, ali u planu je i detaljniji pregled fondova u budućnosti.

U našem društvu se nažalost štednja za mirovinu gotovo isključivo nalazila u dva omiljena oblika investiranja na Balkanu: štednji i nekretninama. Svakako pomaže imati svoju nekretninu zbog sigurnosti i nižih troškova u starosti, ali isto tako svi znamo za brojne ogromne obiteljske kuće koje danas zjape prazne. U tom slučaju postaju uteg za osobne financije jer su skupe za održavanje. Udio vlasništva nekretnine u RH je oko 90%, dok je prosjek na razini EU oko 70% i nalazi se u blagom padu:

Odakle početi?

Prijašnji graf nije argument ni za ni protiv nekretnina u odnosu na najam (vidi više ovdje). Poanta je da moramo planirati svoju financijsku budućnost u mirovini. Dakle, iznos potrebne imovine, prihoda i rashoda za dostojanstven život. Različite imovinske klase su samo alati za ostvarivanje financijskih (i samim time životnih) ciljeva. Sve one imaju svoje prednosti i nedostatke te nas mogu na ovaj ili onaj način dovesti do tih ciljeva. Činjenica je da su nekretnine i gotovina (štednja) najčešće prezastupljeni, a vrijednosni papiri (dionice i obveznice) premalo zastupljeni u portfelju prosječnog građanina RH.

Crne prognoze nisu razlog za apatiju, već bi trebale izazvat upravo suprotno: osjećaj osobne odgovornosti i hitnosti rješavanja tog problema. Dobra je nit vodilja da se ne oslanjate na nikoga u životu da riješi vaše probleme. Nastojte utjecat na ono šta možete, a to je u ovom slučaju kontinuirana štednja i investiranje, pa makar i manjih iznosa.

Šta prije počnete, bit će vam lakše. Zahvalit ćete sami sebi za 10,20 ili 40 godina.

Škrti Otočanin