Napomena: ovaj blog post je objavljen u svibnju 2021. i ažuriran u svibnju 2022.
Jedno od jako čestih pitanja koje dobivam ide otprilike ovako: “Imam ušteđenu određenu sumu novaca. Je li bolje uložiti sve odjednom ili u mjesečnim obrocima?”
Ovo pitanje je pogotovo aktualno s obzirom na posljednjih nekoliko godina koje su bile poprilično nestabilne šta se tiče prinosa. Imali smo pad od 30-ak% u samo par tjedana za vrijeme korona krize, jako brz oporavak i probijanje rekorda te opet korekciju početkom 2022.
Prilikom odluke o redovitom ili jednokratnom investiranju, u investicijskom žargonu se govori o dva pojma:
- Lump sum (jednokratno investiranje cijelog iznosa odjednom)
- Dollar cost average (raspodjela tog iznosa na redovite uplate, najčešće mjesečno ili kvartalno)
Ako nemamo neku veću ušteđevinu, nego investiramo svaki mjesec ono šta uštedimo, onda ni nemamo tu dilemu. Ovaj blog post se odnosi isključivo na izbor između investiranja relativno većeg iznosa odjednom ili polagani ulazak na tržište tokom vremena.
Ovu temu smo malo detaljnije obradili na webinaru kojeg možete pogledati ovdje: https://www.youtube.com/watch?v=0_5E5KcEwg4&t=4s
Dollar cost average (DCA) metoda
Na prvi pogled nam se čini da je investiranje u mjesečnim obrocima (dollar cost average) manje rizično. Pogledajmo recimo sljedeći scenarij: imamo 6000 kn sa strane, spremnih za investiranje. Strah nas je ući na tržište odjednom pa to raspodijelimo na 6 mjesečnih obroka po 1000 kuna. Pogledajmo sljedeći graf:
Situacija sa grafa je sljedeća: prvi mjesec investicija padne poprilično (40%), drugi mjesec je i dalje u padu, treći mjesec stagnira, a četvrti i peti mjesec blago raste. Naposljetku završava u globalu 20% niže nego šta je bila na početku.
Možda zvuči kontraintuitivno, ali ukupno gledano smo u plusu! Kako je to uopće moguće, ako je tržište nakon 6 uplata na nižim razinama nego kad smo počeli? Ključ je u tome da nama zapravo odgovara pad tržišta pri početku investiranja. To je tako jer u slučaju pada kupujemo udjele u investiciji po manjoj cijeni. Moglo bi se reć da kupujemo na sniženju i time se postavljamo u puno bolju poziciju za budućnost.
Meni je isto ova računica bila u početku neshvatljiva i kontraintuitivna, ali matematika je neumoljiva:
Naših 1000 kn mjesečno na početku može kupit 10 udjela (jer je cijena 100 kn). Nakon 1 mj. sa istih 1000 kn kupujemo 16.7 udjela, nakon 2 i 3 mj. kupujemo 20 udjela, nakon 4 mj. kupujemo 16.7 udjela te na kraju kupujemo 12.5 udjela. To nam daje ukupno 95.9 udjela koji po cijeni na kraju investiranja ukupno vrijede 95.9*80 kn = 7 672 kn.
Dakle, investirali smo ukupno 6000 kn, a naša investicija vrijedi preko 7 500 kn, iako je tržište ukupno gledano u padu.
Naravno da je ovo simuliran scenarij i da bi obrnuta situacija (prvo rast pa onda pad investicije) uzrokovala obrnut rezultat. U svakom slučaju, možemo zaključiti da je cost average dobra metoda za smanjivanje početnog rizika pri investiranju.
Lump sum metoda
Budući da ste čitatelji ovog bloga, znate da na dugi vremenski rok tržišta uvijek idu prema gore. Ne bi li onda bilo logičnije uložiti sve novce odjedanput (lump sum), tako da im damo više vremena da rastu i efektom kamate na kamatu ostvare više prinose nego cost average metoda?
Da (po stoti put) parafraziram staru narodnu izreku: “Najbolje vrijeme za započet nešto je jučer. Drugo najbolje vrijeme je danas”
Ali budući da je ovo blog o investiranju i osobnim financijama, ne zanimaju nas narodne mudrosti, nego isključivo brojke. Da vidimo šta kažu brojke (i nezaobilazni grafovi):
Ovaj graf uspoređuje DCA (dollar cost average) metodu investiranja kroz 24 mjeseca sa jednokratnom (lump sum) metodom na raznim periodima unutar promatranih 20 godina (1997.-2018.). Iznad linije koja označava 0% se nalaze periodi u kojima je DCA strategija imala više prinose, a ispod te linije periodi u kojima je imala niže prinose.
Vidimo da u velikoj većini promatranih perioda (tj. u 78% slučajeva) DCA investiranje je imalo niže prinose od lump sum investiranja (ponekad i preko 40-50%). Čak i u periodima kad je DCA investiranje imalo više prinose, razlike nisu bile toliko naglašene.
Ako podesimo DCA metodu na kraći period razlike će biti manje (ali i dalje znatne), a ako ga produžimo na duži rok razlike će biti još veće. Naravno, u korist jednokratnog investiranja.
Iz ovoga (i puno duljih povijesnih podataka koji idu preko 100 godina unazad za recimo S&P500 indeks) možemo zaključiti:
Povijesno gledano, investiranje cijelog iznosa odjednom (lump sum) ima u prosjeku više prinose nego mjesečno investiranje (cost average).
Različite imovinske klase i tajming investiranja
Bitno je napomenut da ovo ne vrijedi samo za dionice. I za ostale imovinske klase situacija je otprilike ista – jednokratno investiranje u prosjeku odnosi pobjedu. Neovisno pričamo li o dionicama, obveznicama, zlatu, kriptovalutama itd. Obično su te brojke u rasponu od 60 do 90% slučajeva u kojima jednokratno investiranje odnosi pobjedu u prosjeku.
Naravno, ključne dvije riječi u prethodnoj rečenici su “u prosjeku”. Znate onu staru narodnu – ja jedem meso, a ti jedeš kupus i u prosjeku jedemo sarmu…
Definitivno moram smanjit sa narodnim izrekama, ali poanta je sljedeća: nemamo ništa od prosjeka ako se on ne odnosi na nas osobno kad krenemo sa investiranjem. Pogledajmo onda koje su razlike u različitom tajmingu lump sum i cost average investiranja.
Ukratko rečeno, ako investiramo prije rasta vrijednosti tržišta (bull marketa), jednokratno ulaganje odnosi pobjedu. U slučaju pada vrijednosti tržišta (bear marketa), mjesečno investiranje se može pokazat kao bolji izbor.
Naravno da mi sami ne znamo stiže li iza ugla veliki pad dioničkog tržišta (kojeg brojni stručnjaci najavljuju već barem 6-7 godina) ili nam predstoji daljnji rast. Poanta je u tome da nitko ne zna. U pravilu nam je bolje čitat šta manje vijesti, analiza o globalnoj ekonomiji, dioničkim tržištima i ostalom. Većinom ćemo se samo preopteretit, a nećemo bit ništa pametniji oko investicijskih odluka.
Usporedba rizika
Utvrdili smo već da (u prosjeku) jednokratno investiranje odnosi pobjedu u smislu viših prinosa. Ti prinosi naravno dolaze uz nešto veći rizik, ali samo ako gledamo na kraći vremenski rok.
Laički rečeno, gledano na kraći vremenski rok, jednokratno investiranje (u prosjeku) donosi više prinose uz viši rizik, a redovito investiranje donosi (u prosjeku) nešto niže prinose uz niži rizik.
Usporedba standardne devijacije (promjene vrijednosti) za vremenski rok od 24 mjeseca je na sljedećem grafu:
Dakle, jednokratno investiranje prema ovim podacima ima znatno višu standardnu devijaciju (promjenu vrijednosti). To ima smisla jer ulazimo sa cijelim iznosom odjednom na tržište i ne znamo šta će se događati u neposrednom roku nakon investicije.
Bitno je napomenut da ovaj graf prikazuje samo prva 24 mjeseca od početka investiranja. Ako promatramo investiciju na dugi vremenski rok, razlika u riziku postaje zanemariva. Pogotovo ako ćemo nastaviti investirati kroz svo vrijeme trajanja investicije, šta je zapravo najčešći slučaj u stvarnom svijetu.
Investiranje na vrhu tržišta i “buy the dip”
Čest argument koji se čuje u korist cost average investiranja je taj da su tržišta dugi niz godina probijala rekorde. Na prvu nam zvuči intuitivno da bi bilo pametnije investirati redovito (cost average) jer očekujemo da će tržište uskoro početi s padom.
U stvarnom svijetu vrijedi upravo suprotno. Naime, statistički gledano ulaganje u tržište na vrhuncu donosi više prihode nego ulaganje u drugim periodima. Razlog tomu je primarno momentum tržišta, tj. pojedinačnih dionica u tržištu. Ako cijena investicije raste, veća je šansa da će sve više investitora ulagati još veće sume u tu istu investiciju. Isto se može vidit i na ostalim tržištima (najbolji primjer su uzleti tržišta kriptovaluta).
Druga česta metoda koja je općeprihvaćena je tzv. buy the dip, odnosno kupovanje više udjela kad su tržišta u padu. To ima smisla iz perspektive ako u tom trenutku imamo viška neinvestirane gotovine. Tada možemo reći da “kupujemo na sniženju”. Ali ako smo mjesecima ili godinama čekali sa strane s većom količinom gotovine na takvu priliku, onda je to gubitnička strategija.
Ako ćete zapamtit samo jednu stvar iz ovog blog posta, onda to nek bude ovo: dionička tržišta rastu prosječno u 75% vremenskih intervala. Dakle, ako čekate na pad tržišta da biste kupovali “na sniženju”, onda ćete u 3 od 4 slučajeva biti u krivu.
Metode za napredne
Postoje naravno i metode za malo naprednije koje podižu prinose u cost average metodi tako da investiraju gotovinu koja stoji sa strane u vrlo sigurne investicije poput kratkoročnih državnih obveznica, ali budući da su trenutni (i očekivani) prinosi na njih poprilično loši, ova metoda trenutno nije baš praktična.
Druga stvar je već navedeni buy the dip, koji je praktički pokušaj tajmiranja tržišta. U tajmiranju tržišta doslovno nitko nikad nije bio uspješan na duži vremenski rok. Ako i je, vrlo vjerojatno se radi o sreći jer su šanse za konzistentno pogađat tajming ulaska u tržište gotovo zanemarive. Ako mi ne vjerujete, odigrajte nekoliko puta kratku igru o tajmiranju tržišta ovdje.
Prilikom pada tržišta jednostavno ne znamo radi li se o normalnoj korekciji, koliko će tržište još padat (ili neće), kada će se oporavit (i na koju razinu) itd. Previše je nepoznanica da bismo se pravili pametnima u toj situaciji.
Nedavno je i svima dobro znani Toni Milun objavio i kalkulator koji se bavi baš ovom tematikom (između ostalih). Možete ga skinuti kao Excel datoteku ovdje (nalazi se na desnoj strani), a više o tom kalkulatoru pogledajte ovdje:
Koju onda metodu odabrati?
Ne postoji jasan pobjednik u ovom duelu, ali podaci pokazuju da je u većini slučajeva prednost na strani jednokratnog (lump sum) investiranja. Naravno, možemo kombinirati obe metode i recimo investirati 50% sredstava na početku i onda ostatak rasporedit na redovite uplate i slično. Ovo je potencijalno dobar kompromis između ovih metoda.
Kad sam osobno počinjao s investiranjem, ovo je i meni bila jedna od najvećih dilema i naposljetku sam prevagnuo prema jednokratnoj investiciji – i nisam se nimalo pokajao. Doduše, nisam sve novce koje imam uložio odjednom, ali jesam jedan veliki dio. Tako da možemo reći da sam kombinirao ove metode.
Nisam zbog toga nikakav genije niti bi ispao neznalica u slučaju obrnutog rezultata. Jednostavno su tržišta tada nastavila s rastom i to je to. Imamo utjecaja na tržište otprilike isto koliko imamo na vremensku prognozu.
Osobno više zagovaram ideju jednokratnog lump sum investiranja zbog veće jednostavnosti te povijesno gledano boljih rezultata. Osim toga (ako ne idemo uskoro u mirovinu) svakako imamo priliku iskoristit eventualni pad tržišta u budućnosti s daljnjim investiranjem.
Pri donošenju odluke između jednokratnog i mjesečnog investiranja sve šta možemo je (kao i inače u životu) napravit odluku koja je najracionalnija u trenutnoj situaciji, sa podacima koji su nam dostupni. Naravno da dobre odluke mogu voditi lošim rezultatima, isto kao i šta loše odluke mogu voditi dobrim rezultatima.
Šalu na stranu, mislim da su puno bitniji problemi od ovog: povećanje svojih prihoda i stope štednje te automatiziranje investicija u pasivne diversificirane ETF-ove. Sve navedeno, uz određivanje alokacije investicija te držanje zacrtane strategije na dugi vremenski rok čini ovu usporedbu puno manje bitnom,
Na naš konačan ishod investiranja neće znatno utjecat ni tajming u kojem smo ušli na tržište ni način na koji smo ušli na tržište. Ali svakako bude znatno utjecao iznos (stopa uštede) i konzistentnost naših ulaganja.
Škrti Otočanin