Mišljenja sam da je ovo jedna od bitnijih tema osobnih financija općenito (ne samo u Hrvatskoj), a o njoj se izrazito malo piše i priča. Iako sam već spominjao mirovinski sustav u prvom članku “Osnova osobnih financija”, želim obradit tu temu još malo opširnije.

Da ne ulazimo puno u povijest, bitno je spomenit da je prvi moderni mirovinski sustav uveden od strane Otta von Bismarcka u Njemačkoj 1889. po modelu “pay as you go”, tj. nametanjem poreza radnom stanovništvu koji se direktno uplaćivao umirovljenicima u vidu penzije.

Sto i kusur godina kasnije, hrvatski mirovinski sustav je (najvećim dijelom) vrlo sličan tadašnjem njemačkom.

Kratko pojašnjenje za one koji nisu upoznati: od Vaše bruto plaće čak 15% se izdvaja u I. mirovinski stup za sadašnje umirovljenike, a samo 5% se izdvaja u II. mirovinski stup koji je Vaša kapitalizirana štednja (investira se u dionice i obveznice te se smatra Vašom osobnom imovinom).

Unatoč tome šta izdvajamo 3 puta veći iznos za sadašnje umirovljenike nego za naše osobno umirovljenje, trenutna situacija je takva da se gotovo pola sadašnjih mirovina isplaćuje iz državnog proračuna. Dakle, ne samo da plaćamo tih 15% sadašnjim umirovljenicima, nego gotovo još toliko platimo neizravno kroz poreze i nadaleko poznate besmislene namete hrvatske države.

Odakle tolika rupa u mirovinskom sustavu?

Više je razloga, ali spomenimo samo niski natalitet u posljednjim desetljećima, posljedice rata iz 90-ih (iako se kod nas još priča o onome iz 40-ih), masovno iseljavanje mladih trbuhom za kruhom, povlaštene (nerealno visoke) mirovine i drugo.

Sve je to kulminiralo današnjim poraznim omjerom radnika i umirovljenika u RH. U 80-im godinama je taj omjer bio 4:1, a danas je oko 1,25:1. Da, dobro ste pročitali. Danas na gotovo svakog radnika u RH dolazi jedan umirovljenik. Vidimo da nam u startu matematika nikako ne može štimat.

Definitivno ne ohrabruje ni činjenica šta (trenutno) ne postoji nikakav pozitivan trend ni što se tiče demografije, ni što se tiče samog sustava.

Može li nas izvuć II. stup koji se investira i koji će (nadamo se) narasti u vrijednosti do moje mirovine?

Bolje da ni ne pitamo to pitanje. Naime, II. mirovinski stup investira preko 80% svojih sredstava u Hrvatsku, a manje od 20% u sve ostale zemlje svijeta. Već sam više puta pisao o važnosti diversifikacije u investiranju (pogotovo geografske). Sama činjenica da je 80% našeg II. stupa investirano u Hrvatskoj bi trebala bit i više nego zabrinjavajuća. 

Drugi bitan podatak je alokacija investicija: manje od 20% je investirano u dionice, a ostatak je većinom u obveznicama i to velikom većinom – suprise suprise – hrvatskim državnim obveznicama. Šta to znači? Država s određivanjem takve strategije investiranja zapravo kupuje svoje obveznice (dugovanja) sama od sebe. Radi se o samo jednom primjeru balkanskog folklora – pretakanju iz šupljeg u prazno.

Budući da je prema državnom zavodu za statistiku prosječna bruto plaća u RH 9373kn (prosječna neto plaća je 6979 kn), to znači da u prosjeku uplaćujemo u I. mirovinski stup preko 1400 kn (te gotovo još toliko ide iz proračuna za sadašnje umirovljenike šta također neizravno plaćamo).

Prema službenim podacima mirovinsko.hr, trenutna prosječna mirovina je 2328kn, tj. otprilike trećina prosječne plaće. Zapitajte se šta možete kupit za te novce na mjesečnoj bazi. Pa makar živili u svojoj nekretnini i imali supružnika sa još jednom takvom mirovinom.

Usporedbe radi, supruga i ja trenutno živimo u Švedskoj u kojoj 18.5% plaće ide u mirovinski sustav u kojem se svih 18.5% investira (16% investira država za Vas, a 2.5% možete birat sami kako ćete investirat). Struktura investiranja po defaultu je sljedeća:

Ne morate znat švedski za pretpostavit da su na ovim grafovima crveno dionice, a zeleno obveznice. Dakle, do 55. godine života 100% se  investira u dionice! Odlaskom u punu starosnu mirovinu i dalje je 67% Vaše mirovine u dionicama te to pada ispod 50% tek nakon Vaše 70. godine! Naravno, radi se o globalno diversificiranim dioničkim fondovima (ETF-ovima). Sigurno im ne pada na pamet investirat novce svojih građana za mirovinu većinom u jednu državu, pa makar to bila Švedska koja ima višestruko jaču i stabilniju ekonomiju te dioničko tržište od Hrvatske.

Još jedan primjer je poznati norveški mirovinski fond. Na stranu šta (zbog bogatih nalazišta nafte) Norvežani uplaćuju ogromne sume u taj fond, ali investicijska strategija je vrlo slična švedskom: otprilike oko 70% fonda je u diversificiranim svjetskim dionicama, a ostatak čine obveznice i nekretnine.

Evo jedna kratka usporedba hrvatskog i švedskog modela na temelju bruto plaće od 2000 EUR i radnog vijeka od 40 godina. Naravno da je u stvarnosti u Švedskoj prosječna plaća oko 2.5 puta veća nego u RH, ali radim računicu na istom iznosu da usporedim strategiju mirovinskog sustava. Hrvatskim fondovima sam predvidio 4% prinosa, a švedskim fondovima 7% zbog već navedenih investicijskih strategija (u stvarnom svijetu će razlika u prinosima vjerojatno bit veća od 3% godišnje na tako dugom vremenskom roku):

Dakle, čak i uz viša davanja (u postotku plaće), krajnji rezultat je gotovo 8 puta manje novaca u našem osobnom mirovinskom fondu!

Naravno da u hrvatskom primjeru računamo i na I. mirovinski stup (a kako smo vidjeli i na državni proračun) da nam isplati veliki dio penzije, dok Šveđani gotovo isključivo ovise o tom izdvajanju (uz dodatne uplate od nekih poslodavaca i uz puno razvijeniju kulturu samostalnog investiranja za mirovinu nego šta je to slučaj u RH).

S druge strane, zbog prosječno puno viših plaća u Švedskoj, ova računica bi bila još daleko izraženija u Švedsku korist – okvirni izračun mi pokazuje da je za isti posao u RH i SWE razlika u 9 puta (!!) višim uplaćenim sredstvima u kapitaliziranu štednju (uz više prinose na taj iznos).

Dobro, vidimo da je situacija poprilično crna. Ali fokus (kao i u svemu u životu) uvik triba bit prema naprid. 

Šta konkretno možemo napravit po pitanju naših mirovina? 

Mislim da je svima jasno da ne možemo računat na sustav (državu) da će išta bitno promijenit, a pogotovo ne u kratkom roku.

Imaju i mirovinski sustavi nekih puno razvijenijih zemalja od Hrvatske velikih problema zbog nepovoljne demografije (smanjenja omjera radnik-umirovljenik) te puno nižih mirovina u odnosu na prosječnu plaću, ali smo vidjeli da su barem po investicijskoj strategiji svjetlosnim godinama ispred nas.

Nije poanta ovih analiza i usporedba ta da bismo se svi trebali preselit u Švedsku, Norvešku ili Njemačku, nego da se ukaže na nevjerojatne nedostatke hrvatskog mirovinskog sustava i osvijesti činjenica da ćemo (vrlo vjerojatno) sami bit odgovorni za svoj dostojanstveni život u mirovini. Te da će samo 200 kn mjesečno investiranih u pasivne ETF-ove vrijediti redom 100 000 kn za 20 godina, preko 200 000 kn za 30 godina i gotovo pola milijuna kuna za 40 godina.

Za veće mjesečne iznose samo je nebo granica.

Računica je jednostavna: vrijeme je najvažniji faktor u investiranju. Iznosi mogu bit i manji, ali bitno je da se počne šta prije (po mogućnosti jučer) i da to bude konzistentno.

O tome kako odabrati brokera i kako investirati sam već dosta puta pisao pa ako već niste pogledajte vodič kroz ETF-ove za početnike i članak o odabiru brokera.

Da ne bi ispalo da mi imamo samo zločeste političare koji nam namjerno žele onemogućit dostojanstven život (iako ima možda i takvih), mora se reć da je hrvatski mirovinski sustav u nepovoljnoj poziciji u startu zbog već navedenih objektivnih razloga: nasljeđe rata, relativno mlad mirovinski sustav, pad nataliteta, emigracija itd. 

Crne prognoze nisu razlog za apatiju, već bi trebale izazvat upravo suprotno – osjećaj osobne odgovornosti i hitnosti rješavanja tog problema. Dobra je nit vodilja da se ne oslanjate na nikoga u životu da riješi vaše probleme. Nastojte utjecat na ono šta možete, a to je u ovom slučaju (kao i uvik na ovom blogu) kontinuirana štednja i ulaganje, pa makar i manjih iznosa.

Škrti Otočanin