Napomena: ovaj blog post je objavljen u ožujku 2021. i ažuriran u ožujku 2023.
U posljednjih nekoliko godina svjedočili smo raznim katastrofama na globalnoj, ali i lokalnoj razini. Počevši od pandemije koronavirusa preko potresa na Baniji i u Zagrebu pa sve do nedavnih potresa u Turskoj.
Svi ovi događaji su ostavili ogromnu štetu, ponajprije u smislu ljudskih života, ali i materijalne štete na sve koji su bili njima zahvaćeni. Mnogima od nas koji smo imali sreće da nismo pogođeni ovim događajima na fizičkoj razini, ipak su ovi događaji ostavili trag na psihološko-emocionalnoj razini u vidu stresa, anksioznosti ili straha.
Ne želim ulaziti u političke teme, ali mislim da svatko od nas lako može vidjeti (ne)efikasnost države prilikom pomoći krajevima pogođenim od potresa, liječenju teško bolesnih građana skupim terapijama i slično. To nam može samo biti još jedan pokazatelj da se jednostavno sami moramo pobrinuti za neke stvari koje očekujemo od države, a tu poglavito mislim na mirovine. Upitne su i kvaliteta te održivost nekih drugih javnih usluga poput zdravstva, obrazovanja itd.
S tim na umu, uvijek volim odzumirat i gledati na nekakav problem iz šire (globalne) perspektive. Koliko god se mi voljeli žaliti, činjenica je da se (na svjetskoj razini) Hrvatska nalazi među razvijenijim zemljama. Mnogi naši svakidašnji problemi su realno mizerni u usporedbi s velikim dijelom stanovništva našeg planeta.
Živimo u svijetu koji je istovremeno loš i bolji
Činjenica je da će se, unatoč svim blagodatima modernog društva, negativni događaji događati i dalje. Knjiga Factfulness (Faktologija) od Hansa Roslinga mi je u top 3 knjige koje sam ikad pročitao, a neke od najvažnijih poanti te knjige su sljedeće:
- Živimo u daleko najboljem razdoblju ljudske povijesti po gotovo svim najvažnijim metrikama: udio ljudi u apsolutnom siromaštvu, životni vijek, pismenost, obrazovanje, smrtnost novorođenčadi itd.
- To ne znači da je sve divno i krasno. Patnja samog jednog čovjeka je problem za cijelo društvo, a kamoli patnja milijuna ljudi
- Ukratko rečeno: stvari mogu biti i loše i bolje u isto vrijeme. Loše jer postoji veliki broj ljudi koji i danas pati te bolje jer se taj broj rapidno smanjuje već desetljećima
Činjenica je da i dalje u svijetu ima jako puno ljudi kojima je potrebna naša pomoć. Naravno da nam je lakše i draže pomoći osobama koje znamo direktno ili čiju smo priču čuli ili pročitali. Možda nam je to neugodno priznati, ali znatno jaču emocionalnu reakciju će izazvati nevolja osobe koju poznajemo ili barem osobe iz naše zemlje, nego neke nepoznate osobe na drugom kraju svijeta. Lako je našem mozgu ubaciti u istu ladicu tih nekoliko milijardi ljudi koji su tamo negdje daleko. Uostalom, radi se o velikom broju ljudi s realno velikim problemima, pa im onda ionako ne možemo puno pomoći. Ili ipak možemo?
Možemo li uopće napraviti ikakvu razliku?
Zadnjih godina sam došta istraživao na tu temu iz različitih izvora i došao sam do dva zaključka:
- Čak i s relativno trivijalnim iznosima možemo drastično poboljšati živote mnogim našim sugrađanima globalnog društva
- Humanitarstvo je najefikasnije kad nije stihijsko, već planirano i redovito
Drugim riječima, ne trebamo čekati ekstremne negativne događaje da pomognemo onima kojima je pomoć potrebna. Nije tajna da su zemlje u razvoju u takvoj poziciji dobrim dijelom i zbog višestoljetnog iskorištavanja od strane zapadnog svijeta. S druge strane su zapadne zemlje te njihovi građani su uglavnom fokusirani na vlastite probleme i pomoć najbližima.
U tome nema ništa loše, dapače, ali je izrazito bitno da netko misli i na veće (globalne) probleme. A taj netko možemo biti upravo mi. Pritom se naravno nameće pitanje: zašto bismo uopće pomagali drugima?
Zašto uopće pomagati drugima?
Pomaganje drugima ne samo da, jel, pomaže drugima, nego i nama samima. Mnogi su benefiti pomaganja drugima, a među ostalima radi se o:
- Smanjenju stresa i povećanju optimizma
- Povećanju samopouzdanja i zadovoljstva životom
- Pronalasku dodatnog smisla u životu i osjećaja većeg pripadanja zajednici
Iz ovoga slijedi da se isplati pomagati drugima čak i ako smo fokusirani isključivo na vlastiti život. Dapače, neka istraživanja pokazuju da su upravo vlastiti benefiti često dodatna podsvjesna motivacija za pomaganje drugima. Možda nas naš ego sputava u priznavanju te činjenice samima sebi, ali je to ne čini manje točnom.
Odlična knjiga koja obrađuje ovaj i brojne druge fenomene iz područja psihologije na lako razumljiv način je The Elephant in the Brain. Neovisno koji razlog za to imamo u našoj svijesti (ili podsvijesti), mislim da se možemo složiti da pomaganje drugima ima brojne benefite kako za društvo, tako i za nas same. Ako možemo nekome pomoći i pritom se osjećati dobro, mislim da je to win-win situacija, neovisno o našoj motivaciji za pomoć.
Ako smo osvijestili benefite pomaganja drugima te činjenice da je to bolje raditi na redovitoj bazi, onda je logično zapitati se: kako da to napravimo na najefikasniji mogući način?
Kako efikasno pomagati drugima (efektivni altruizam)
Osnovna ideja efektivnog altruizma je spajanje osjećaja empatije kojeg imamo prema ljudima u nevolji s racionalnim doniranjem, kako bi potonje napravilo najviše moguće dobrog s obzirom na donirani iznos. Toplo preporučam pogledati ovaj TED talk s naslovom “Zašto i kako efektivnog altruizma” od 15-ak minuta (postoji i transkript na hrvatskom jeziku).
Druga bitna ideja efektivnog altruizma je osvješćivanje činjenice da nije uopće sebično fokusirati se na povećanje vlastitih primanja nauštrb direktnog pomaganja drugima. Razlog tome je da, kao stanovnici razvijenih zemalja, možemo puno više pomoći potrebitima kroz novčane donacije nego da doniramo naše vrijeme direktno kroz npr. volontiranje.
Da se razumijemo, volontiranje je hvale vrijedno i dobrodošlo u svakom aspektu, od pomaganja zajednici pa do poboljšanja vlastitog života. Stvar je u tome da svatko od nas ima nešto više jednog, a nešto manje drugog životnog resursa (vremena, energije i novaca). U skladu s time možemo odabrati koji resurs ćemo donirati više s ciljem maksimalne količine pozitivnog utjecaja. Student će vjerojatno imati više vremena i energije, a manje novaca od zaposlenog roditelja troje djece (i obratno. U skladu s time možemo više donirati one resurse koji su nam više raspoloživi.
Također, nema ništa loše u pomaganju potrebitima s kojima imamo nekakvu direktnu poveznicu. Definitivno nam je lakše s njima suosjećati ako smo vezani obiteljski, kroz poznanstvo ili pripadanju istoj društvenoj skupini (poput nacionalnosti). S tim na umu, ako opet odzumiramo i pogledamo problem sa racionalne strane, svaki ljudski život vrijedi isto. Ili bi barem trebao u teoriji…
Postoji li cijena ljudskog života?
Pitanje iz podnaslova će vjerojatno mnogima uzrokovati nelagodu. Vjerujem da će mnogima prva reakcija biti ta da ljudski život naprosto nema cijenu. Nažalost, to je mišljenje (barem djelomično) u krivu.
Organizacija Give Well pokrenuta je upravo sa ciljem da – nakon ulaganja tisuća sati u istraživanje svih većih humanitarnih organizacija na svijetu – preporuči samo nekoliko organizacija koje su najefektivnije. Trenutno preporučuju 4 organizacije, od čega su prve dvije usmjerene prema borbi protiv malarije. Malarija ubija oko 400 000 ljudi godišnje, a za drastično smanjenje broja umrlih rješenje je naoko trivijalno – mreže za komarce. Naime, izračunato je da je otprilike 3-4 tisuća Eura uloženih u kupovinu mreža za komarce dovoljno za spasiti jedan ljudski život. To znači da u jednu ruku znamo koliko (trenutno) vrijedi jedan ljudski život, tj. kolika je cijena da ga spasimo.
Zapitajte se samo biste li donirali navedenu sumu da spasite blisku osobu? Mislim da bi velika većina to napravila bez ikakvog razmišljanja.
Ne moramo čak ni donirati ovaj iznos odjednom da spasimo nečiji život. Jednostavna matematika nam govori da će 30 Eura donacije mjesečno kroz cca 10 godina spasiti jedan ljudski život. Ili recimo 15 Eura mjesečno kroz cca 20 godina. Nevjerojatan podatak.
Kako pomiriti štednju, investiranje i doniranje?
Možda ćete se zapitati kako se ovo uklapa s ostatkom onoga što propagiram na ovom blogu, odnosno štednji i investiranju? Najkraće rečeno: financije definitivno nisu najbitnija stvar u životu. Financije su samo jedan od životnih resursa, koji je doduše bitan, ali sigurno nije najbitniji. Mišljenja sam da treba imati balans u gotovo svemu u životu pa tako i u fokusu na svoje probleme ili probleme globalnog društva.
Ako odvojimo samo 1% naših primanja za humanitarne svrhe, već ćemo nekome značajno pomoći. Da ne govorim da ćemo se i sami osjećati puno bolje i zadovoljnije. To je cca 8-10 Eura mjesečno za prosječnu hrvatsku plaću, a to su vjerujem iznosi koje mogu (gotovo) svi izdvojiti. Zapitajmo se na što drugo možemo potrošiti 8-10 Eura mjesečno, a da može značajno unaprijediti kvalitetu života ne samo drugima, nego i nama samima.
Osim doniranja preko organizacije Give Well (koja ne uzima proviziju za prosljeđivanje sredstava), postoje još brojni drugi načini koji su možda malo manje racionalni, ali koji nam mogu potencijalno biti bliži srcu. Osim toga, puno je lakše dosegnuti neke manje ciljeve u odnosu na navedenih 3-4 tisuće Eura za spas ljudskog života. Bitno je samo da krenemo pa makar i sa nekoliko Eura mjesečno.
Pomozi više puta s jednim iznosom novca
Organizacija Kiva funkcionira na zanimljivoj ideji pružanja zajmova direktno osobama zemalja u razvoju. Sjetite se one stare “ako daš čovjeku ribu, nahranio si ga jedan dan, a ako ga naučiš loviti ribu nahranio si ga za cijeli život”.
Ukratko, na Kivi možete birati među raznim kategorijama namjene zajmova poput sanitacije/čiste vode, prehrane, obrazovanja, pokretanja obiteljskog biznisa, pomoći isključivo ženama itd. Unutar svake kategorije možete vidjeti slike i projekte ljudi kojima je taj zajam potreban. Te osobe nakon potpunog financiranja projekta vraćaju zajam malo-pomalo u sljedećim mjesecima/godinama, a vi te novce kasnije možete ponovno iskoristiti za pomoći nekom drugom.
Baš u tome leži moć ove platforme: s istom svotom novaca možemo pomagati opet i iznova. Koristim ovu platformu više od tri godine i imam samo riječi hvale. Jedini manji nedostatak leži u tome da na dobrovoljnoj bazi traže da uplatite dolar-dva za pokrivanje njihovih troškova poslovanja i transakcija zajma.
Doniraj hranu s potrebitima
Još jedna feel good platforma je Share the meal, na čije ste reklame možda već naletili na društvenim mrežama. Naime, radi se o mobilnoj aplikaciji UN-ovog World Food programa putem koje možete direktno donirati hranu nekome na drugom kraju svijeta. Odaberete između jednokratne donacije ili ponavljajuće mjesečne donacije od nekoliko Eura pa naviše i to je to.
Kad se donacija izvrši, dobijete izvještaj o kojoj se osobi radi (imena su promijenjena zbog privatnosti) te koju su točno hranu kupili vašom donacijom. Također su napravili jako dobar posao u gamifikaciji aplikacije, tako da možete skupljati razne digitalne bedževe dok pomažete drugima. Jedan donirani obrok obično košta u rangu od samo 0.5-1 EUR.
Spomenuo bih i Zakladu Bill & Melinda Gates koja ima slogan “All lives have equal value” i koja je po nekim procjenama odgovorna za spašavanje 122 milijuna života. Kroz nju su se njezini osnivači i brojni drugi članovi (poput Warrena Buffetta) obvezali donirati većinu svog bogatstva u humanitarne svrhe.
Ne znam kako Bill to sve stigne uz paralelni rad na 5G mikročip GMO cjepivu, ali svaka mu čast na tome (napomena: ovo je šala, k tome još napisana 2021!).
Za kraj još mala napomena: ako ste prije već uplaćivali u humanitarne svrhe direktno udrugama koje se nalaze u RH, imate pravo na povrat poreza (više informacija ovdje). Nažalost, isto iz nekog razloga ne vrijedi za direktne osobne donacije ili za doniranje van granica Lijepe Naše.
Kako ja pristupam altruizmu?
Ne mogu se pohvaliti da sam 100% racionalan u svojim odlukama i da 100% primjenim sve ono sve o čemu pišem. Ali u svakom slučaju tomu težim. U trenutku ažuriranja ovog blog posta (ožujak 2023.) doniram hranu potrebitima svaki mjesec preko aplikacije Share the Meal te također poništavam utjecaj svojih CO2 emisija na okoliš (više o toj temi u blog postu “Kako i zašto pomoći planeti (i svom novčaniku)?”.
Osim toga, svakih nekoliko mjeseci uplatim dodatan iznos na Kivu te reinvestiram otplaćene zajmove prema novim zajmovima. Drugim riječima, koristim efekt složene kamate za multiplicirat iznos koji doniram. Slično radim i na platfomi Trine koja investira u solarnu energiju u zemljama u razvoju (pročitaj više u blog postu . Sama ta činjenica da s istim iznosom novaca mogu pomoći više puta više različitih ljudi me izrazito veseli. Možda samo zato jer sam i u ovom dijelu škrtiji nego što bih to trebao biti.
Naravno da nisam imun ni na katastrofe koje se događaju i na globalnoj razini i na razini RH, a isto tako ni na potresne ljudske priče. Koliko god pokušao biti racionalan, ipak mi je barem mrvicu draže donirati nekome koga poznajem ili s kime se mogu bolje povezati na nekoj drugoj razini. Teško je ići suprotno od ljudske prirode.
Balans prije svega
Isto tako, lako je osjećati očaj zbog nemogućnosti pomaganja svima ili se osjećati loše ako mislimo da ne dajemo dovoljno. Mislim da je ključ kao i s ostalim stvarima u životu u nekakvom balansu te jednostavno kretanju u pravom smjeru. Samo 1 donirani Euro je beskonačno više od 0 Eura. Čak i taj 1 Euro, koliko god naoko beznačajan, ipak radi mali koračić u pravom smjeru.
Eto ga, to je moj sažetak baziran na popriličnom istraživanju i osobnom iskustvu. Osim ako doslovno krpate kraj s krajem i/ili se nalazite u dugovima, mislim da je moralna odgovornost svakog od nas kontinuirano pomagati onima čiji je “najveći grijeh” taj što su se rodili u neprivilegiranoj situaciji. Iako svi volimo misliti da smo divne i krasne osobe (a neki vole to i trubit na sva zvona), mislim da je puno bitnije to pokazati svojim djelima. Investiranje u altruizam je investiranje i u vlastitu sreću i u sreću globalnog društva u kojem svi zajedno živimo.
Škrti Otočanin