Ovaj blog post je posljednje ažuriran u travnju 2024.
Diverzifikacija je po mom mišljenju jedan od ključnih koncepata u polju osobnih financija, ali je isto tako i primjenjiv u drugim aspektima života.
Vjerojatno ste čuli staru izreku “Ne stavljaj sva jaja u istu košaru”. Pogađate: ako košara padne, neće nam kajgana najbolje ispasti…
Dakle, glavna ideja diverzifikacije je raspršivanje rizika, odnosno korištenje više “košara” za našu imovinu.
Najjednostavniji primjeri kojih san se već dotaknuo se nalaze u svijetu investiranja: istraživanja su pokazala da diverzifikacija značajno umanjuje investicijski rizik uz zadržavanje slične razine prinosa. Odnosno, potrebno je diverzificirati se po više investicijskih klasa te u podkomponente svake od tih klasa (geografski, sektorski te pojedinačno). Prođimo kroz različite “razine” diverzifikacije.
Diverzifikacija po imovinskim klasama
Diverzifikacija je praktički jedina stvar koja se smatra “besplatnim ručkom” u svijetu financija, odnosno njome dobivamo dodanu vrijednost, a da se (u pravilu) nismo morali odreći značajnog dijela drugih benefita.
Ako pričamo o umanjenju rizika pri investiranju, ključ je u odabiru investicijskih klasa koje nisu korelirane (ne ovise jedna o drugoj) ili još bolje – koje su negativno korelirane (kada jedna investicija raste u vrijednosti, druga pada i obratno).
Primjer negativno koreliranih investicijskih klasa su dugoročne državne obveznice koje u pravilu rastu kada tržište dionica pada (jer investitori traže sigurnost za svoje investicije u tim vremenima). Ne uvijek, ali više nego dovoljno da bude statistički značajno.
S druge strane, je imovinska klasa koja nije korelirana niti s dionicama niti s obveznicama. To znači da kretanje tih tržišta malo (ili nimalo) utječe na kretanje cijene zlate. To je dakle pozitivan faktor pri izgradnji investicijskog portfelja.
Diverzifikacija unutar imovinske klase
Nadalje se možemo diverzificirati unutar svake od imovinskih klasa. To možemo raditi geografski, sektorski i pojedinačno. Time dodatno umanjujemo rizik jer diverzificiramo svoje ulaganje:
- Preko različitih tržišta (geografski)
- Preko različitih tržišnih sektora (npr. financijski, tehnološki, energetski itd.)
- Preko različitih vrijednosnica unutar svakog sektora. Primjerice, unutar tehnološkog sektora ćemo posjedovati udjele u kompanijama poput Microsofta, Applea, Facebooka, Amazona itd.
Geografska diverzifikacija
Tema geografske diverzifikacije je jedna od najviše debatiranih u svijetu pasivnog investiranja. Jedno je mišljenje da bi se trebalo investirati isključivo u američko dioničko tržište, odnosno poznati indeks S&P500. Pritom se smatra da ostala tržišta – razvijena (developed) i u razvoju (emerging) nisu potrebna jer američke kompanije iz indeksa S&P500 ostvaruju preko 40% svoje prodaje izvan granica SAD-a. Također, američko tržište je sad već na vrlo dugi rok imalo prinose koji su značajno iznad ostalih tržišta.
Ja pak imam mišljenje da je bitno imati geografsku diverzifikaciju u cilju dodatne disperzije rizika. Dobar primjer je period 2000.-2010.g. koje se naziva “izgubljeno desetljeće” za američke dionice. U tom periodu ste mogli investirati u američko tržište 10 godina i imati ukupne prinose (s dividendama) malo više iznad 0%. S druge strane, nakon tog perioda je uslijedio najduži rast američkog tržišta ikad kojeg je tek (privremeno) zaustavila korona kriza.
Upravo u tome i leži zamka trenutnog razdoblja u kojem se nalazimo. Naime, kad ainvesticije na dulji vremenski period imaju iznadprosječne prinose, imaju tendenciju ispodprosječnih prinosa u bližoj budućnosti. Jednostavnije rečeno: viši prinosi u bližoj prošlosti donose niže (očekivane) prinose u bližoj budućnosti. Pročitaj više u blog postu o .
U spomenutom periodu 2000-2010.g. globalna diverzifikacija bi nam ipak donijela solidne prinose, budući da su tržišta u razvoju (emerging markets) imala odlične prinose. Nitko ne zna koja će tržišta imati više prinose u budućnosti te je (po meni) baš zato pametno diverzificirati se geografski koliko god je to moguće.
Sektorska diverzifikacija
Slično vrijedi i za sektore tržišta. Primjerice, prije 20-ak godina nijedna kompanija koja je tada bila u top 10 se više tamo ne nalazi (izuzev Microsofta). Isti je slučaj i ako pogledamo koje desetljeće prije toga itd. Dakle, ako investiramo dugoročno, ne isplati se kladiti na nijedan poseban sektor tržišta.
Drugi argument koji ide u ovom smjeru su istraživanja koja pokazuju kako je investiranje u nove tehnologije najčešće (paradoksalno) loša investicija. Zašto? Tri su osnovna razloga:
- Očekivanja su ogromna i već uračunata u trenutne cijene
- Svi sudionici na tržištu imaju iste (ili vrlo slične) informacije
- Tržišta teže koncentraciji (većinom industrija dominira tek nekoliko kompanija)
Dobar primjer posljednjeg su recimo aviokompanije na početku 20. stoljeća. Tada su postojale na stotine kompanija, a danas tek dvije (Airbus i Boeing) dominiraju velikom većinom tržišta. Isto vrijedi i za brojne druge industrije.
Poanta priče je da vrlo vjerojatno nismo pametniji od cijelog tržišta niti bi to trebali pokušavati biti. Umjesto biranja sektora, najbolje ih je kupiti sve.
Pojedinačna diverzifikacija
Slično vrijedi i za umanjivanje rizika kod pojedinačne diverzifikacije. Nije dovoljno imati npr. dionice Tesle i Volkswagen te misliti da smo se time adekvatno diverzificirali u automobilskom sektoru.
Zorni prikaz umanjenja rizika (tj. standardne devijacije koja mjeri volatilnost, odnosno promjenu vrijednosti ukupnog portfelja) možemo vidjeti na idućoj tablici:
Dakle, ako povećamo broj vrijednosnica (dionica, obveznica, itd.) u portfelju s 1 na 5, već smo gotovo upola smanjili volatilnost. Ako povećamo broj na 50, smanjili smo standardnu devijaciju (volatilnost) za više od dvije trećine! Ovo je možda još lakše predočiti ako zamislimo da nam jedna kompanija u portfelju bankrotira. Ako u portfelju imamo samo 4 kompanije, bankrotom jedne kompanije gubimo čak 25% ukupne vrijednosti portfelja, dok u slučaju portfelja od 50 kompanija, gubimo samo 2% ukupne vrijednosti.
Mislim da su ovo više nego dovoljni razlozi za dodatnu diverzifikaciju unutar iste imovinske klase.
Kada je nešto “skupo”, a kada “jeftino”?
Nedavno sam prisustvovao razgovoru u kojem je sugovornik izrazio želju kupovine dionicu jedne farmaceutske kompanije, ali je smatrao da je “dionica preskupa jer košta 200$”. Nije pritom poanta bila u tome da on nema 200$ za kupiti jednu dionicu, već je mislio da je ona precijenjena na temelju apsolutne cijene. Na kraju dana, ako neka druga dionica košta 100$, onda je duplo jeftinija od ove prve. Ili možda ipak ne?
Stvar je u tome da dionica od 200$ može biti relativno jeftina, a dionica od 100$ relativno skupa. Evo i kako: bitno je razumjeti da apsolutna cijena jedne dionice nije mjera njene podcijenjenosti ili precijenjenosti. Postoje brojne metrike za odrediti te parametre, a spomenut ću samo najjednostavniji i najčešći – P/E (price-to-earnings) ratio. Radi se jednostavno o omjeru cijene dionice neke kompanije i njenog neto profita.
U principu, ako je P/E ratio neke dionice 20, to znači da je cijena jedne dionice te kompanije 20 puta veća od profita kompanije na godišnjoj bazi (po dionici). To znači da kupnjom neke dionice (ili koji sadrži veliki broj dionica) mi zapravo kupujemo udjele u očekivanoj budućoj zaradi. P/E omjer nam govori koliko relativno skupo ili jeftino plaćamo jedan udio.
Spomenuta dionica od 200$ može imat P/E ratio od 10, a druga dionica od 100$ P/E ratio od 20 te zapravo biti “duplo skuplja”, iako na burzi ima duplo puta manju cijenu u apsolutnom iznosu. Pogledaj više o P/E omjeru u kratkom podcastu:
Diverzifikacija u životu
Nakon što smo shvatili koncept diverzifikacije u investicijskom svijetu, možemo isti taj koncept primijeniti i na neka druga područja u životu.
Možda je najbolji primjer našeg zaposlenja, odnosno našeg statusa na tržištu rada. Ako su naše vještine usko specijalizirane, to sa sobom može donijeti veću zaradu, ali i manju fleksibilnost oko budućeg zaposlenja. Danas se moderna ekonomija radikalno mijenja svakih nekoliko godina, a kamoli nekoliko desetljeća. Određene vještine i poslovi se automatiziraju, delegirani su jeftinoj radnoj snazi ili sve češće i robotima te umjetnoj inteligenciji.
Kontinuiranim učenjem (formalnim i neformalnim) te različitim iskustvima i poslovima, činimo sami sebe vrijednijima na tržištu rada. To je bitno i ako smo zaposlenici, a još bitnije ako smo vlasnici firme/obrta.
Od primjera najvećih kompanija na svijetu pa sve do malih ljudi, ista je osnovna poanta – ako ovisimo o jednom izvoru prihoda, stavljamo svoju financijsku budućnost u veliki rizik. Microsoft odavno ne zarađuje samo od Windowsa i Offica, a Amazon samo od knjiga. Niti bismo to trebali ni mi.
Za ideje o pronalasku više izvora prihoda vidi moj 4. Dio Osnova Osobnih Financija.
Van svijeta financija, bitno je “diverzificirati” svoj život u smislu da ne tražimo ispunjenje u samo jednom području života. Opet i iznova se pokazuje da je umjerenost u svemu što radimo najbolja dugoročna strategija. Rekavši to, uvijek će bit dijelova života u kojima nam ide bolje ili lošije u datom trenutku. Na nama je da u svemu tome pokušamo pronać balans ili – da se drukčije izrazim – da to sve nekako kvalitetno diverzificiramo.
Škrti Otočanin