Diversifikacija je po mom mišljenju jedan od ključnih koncepata kako u polju osobnih financija, tako i u drugim aspektima života.

Vjerojatno ste čuli staru izreku “Ne stavljaj sva jaja u istu košaru”. Jer ako košara padne, pogodite šta se dogodi s jajima…

Slijedom toga, glavna ideja diversifikacije je stvaranje zaštitne mreže – ako jedna od spona mreže propadne, imamo druge koje ju drže na okupu.

Najjednostavniji primjeri kojih san se već dotaknija se nalaze u svitu investiranja: znanstvena istraživanja su pokazala da ulaganje u više od jedne investicijske klase (npr. dionice, obveznice, nekretnine itd.) te u podkomponente svake od tih klasa može značajno smanjiti investicijski rizik uz zadržavanje slične razine prinosa.

Diversifikacija je praktički jedina stvar koja se smatra “besplatnim ručkom” u svitu financija, odnosno njome dobivate dodanu vrijednost, a da se niste morali odreć gotovo ničega.

Ključ je u odabiru investicijskih klasa koje su nekorelirane (ne ovise jedna o drugoj) ili još bolje – negativno korelirane (kada jedna investicija raste u vrijednosti, druga pada).

Nekoreliranost možemo pronaći u recimo različitim imovinskim klasama (npr. Nekretnine i dionice) ili različitim sektorima unutar dioničke imovinske klase (npr. Tehnologija, financije, turizam itd.).

Primjer negativno koreliranih investicijskih klasa su dugoročne državne obveznice koje u pravilu rastu kada tržište dionica pada (jer investitori traže sigurnost za svoje investicije u tim vremenima).

Primjetit ćete da široku diversifikaciju te negativnu koreliranost možemo u praksi jednostavno ostvariti kombinacijom dioničkih i obvezničkih indeksnih fondova. U toj ciloj priči su njihovi jako niski troškovi samo dodatan plus te se u tandemu nameću kao daleko najbolji izbor za malog investitora.

Na internetu možete pronać dosta polemika oko teme geografske diversifikacije. Jedno je mišljenje da je dovoljno držati indeksni fond koji prati S&P500 indeks ili cilo američko dioničko tržište, a da ostala tržišta – razvijena (developed) i u razvoju (emerging) nisu potrebna jer američke firme iz indeksa S&P500 ostvaruju preko 40% svoje prodaje izvan granica SAD-a.

Ja naginjem drugom mišljenju (koje je ipak prevladavajuće) da je bitno imati geografsku diversifikaciju u cilju dodatne disperzije rizika, uz zadržavanje sličnih razina prinosa. Dobar primjer je period 2000.-2010.g. Koje se naziva “izgubljeno desetljeće” za američke dionice jer ste u tom periodu mogli držati npr S&P 500 indeks i imat prinose koji se kreću oko 0%. Nakon toga slijedi najduži rast tog indeksa u povijesti koji se u sljedećih godina više nego udvostručio!

Upravo u tome i leži zamka trenutnog razdoblja: kada investicije imaju duži vremenski period iznadprosječnog rasta, imaju tendenciju da u sljedećem razdoblju imaju ispodprosječne prinose.

U spomenutom periodu 2000-2010.g. globalna diversifikacija bi vam ipak donijela solidne prinose, budući da su tržišta u razvoju (emerging markets) imala odlične prinose.

Trenutno je situacija takva da je američko tržište (i općenito druga razvijena tržišta) poprilično skupo, a da su tržišta u razvoju relativno povoljna.

Budući da sam se već dotaknija teme relativne skupoće, bitno je zapitat se šta cijena uopće znači u smislu kupovanja dioničkih indeksnih fondova? Možda je lakši primjer za ilustrirat poantu cijena jedne dionice. Nedavno sam prisustvova razgovoru u kojem je sugovornik izrazija da želi kupit dionicu jedne farmaceutske firme koja je blizu razvoja cjepiva za koronavirus, ali je smatra da je “dionica preskupa jer košta 200$”. Nije pritom poanta bila u tome da nema 200$ za kupit jednu dionicu (iako ni to nije problem jer možete kupit i samo jedan dio jedne dionice), nego jednostavno je mislija da je dionica preskupa na račun njene cijene (jer je uspoređuje s nekom drugom kompanijom u kojoj je vrijednost jedne dionice recimo 30$).

Stvar je u tome da dionica od 200$ može bit relativno jeftina, a dionica od 30$ relativno skupa. Evo i kako: bitno je razumit da cijena jedne dionice nije mjera njene podcijenjenosti ili precijenjenosti. Postoje brojne metrike za odredit te parametre, a spomenit ću samo najjednostavniji i najčešći – P/E (price-to-earnings) ratio. Radi se jednostavno o omjeru cijene dionice neke kompanije i njenog neto profita. U principu ako je P/E ratio neke dionice (ili recimo indeksnog fonda) 20, to znači da je cijena jedne dionice te kompanije 20 puta veća od onoga šta kompanija zaradi na godišnjoj bazi (po dionici). U principu to znači da kupnjom neke dionice (a posljedično i indeksnog fonda koji sadrži veliki broj dionica) vi zapravo kupujete udjele u očekivanoj budućoj zaradi te kompanije (ili fonda). A P/E omjer vam govori koliko točno to plaćate, tj. koliko su ta dionica ili fond “skupi ili jeftini”.

Spomenuta dionica od 200$ može imat P/E ratio od 10, a druga dionica od 30$ P/E ratio od 20 i zapravo bit “duplo skuplja”, iako ima na burzi više od 6 puta manju cijenu.

Nakon šta smo shvatili koncept diversifikacije u investicijskom svitu, možemo isti taj koncept primjenit na neka druga područja u životu.

Imamo primjer našeg zaposlenja i općenito našeg statusa na tržištu rada. Ako su Vaše vještine usko fokusirane na specijalizaciju u određenom polju, to sa sobom može donijeti i veću zaradu, ali dugoročno i manju fleksibilnost te sigurnost oko zaposlenja. U doba kad se moderna ekonomija radikalno minja svakih nekoliko godina, a kamoli nekoliko desetljeća, određene vještine i poslovi se automatiziraju, delegirani su jeftinoj radnoj snazi trećeg svijeta, preuzimaju ih roboti, a sve češće i umjetna inteligencija. 

Kontinuiranim učenjem (formalnim i neformalnim) te različitim iskustvima i poslovima, činite sami sebe vrijednijima na tržištu rada, neovisno radilo se tu o kompanijama u kojima ste zaposelnici ili kompanijama/obrtima u kojima ste vlasnici. 

Od primjera najvećih kompanija na svitu (Microsoft ne zarađuje odavno samo od Windowsa i Offica, a Amazon samo od knjiga ka prije 20 godina) pa sve do malih ljudi, ista je osnova poanta – ako ovisite o jednom izvoru prihoda, stavljate svoju financijsku budućnost u veliki rizik.

Za ideje o pronalasku više izvora prihoda vidi moj 4. Dio Osnova Osobnih Financija.

Van svita financija, bitno je “diversificirat” svoj život u smislu da ne tražimo uspjeh/ispunjenje/sriću recimo samo u poslu ili samo u životnim užicima. Opet i iznova se pokazuje da je umjerenost u svemu šta radimo najbolja dugoročna strategija. Rekavši to, uvik će bit dijelova života u kojima nam ide bolje ili lošije i to je normalno obilježje života. Na nama je da u svemu tome pokušamo pronać balans ili – da se drukčije izrazin – to sve nekako kvalitetno diversificiramo.

Škrti Otočanin

Disclaimer: Sve izneseno na ovom blogu je isključivo moje osobno mišljenje, a ne profesionalni financijski savjet