Razumin da je mnogima teško i da jedva krpaju kraj s krajem, noseći se s osnovnim životnim problemima i potrebama. Ali isto tako, smatram da većina Hrvata živi – objektivno gledano na svjetskoj razini – visokim životnim standardom. Razlika je jedino u percepciji toga šta se kod nas smatra “osnovnim životnim potrebama”.
Pogledajte samo koji video iz zemalja trećeg svita da vidite koliko toga više materijalno imamo i bez kojih stvari “ne bi mogli živit”, a koje su za većinu svjetske populacije u potpunosti izvan dohvata. Možemo bit sritni i zahvalni da smo rođeni u zemlji koja je na 56. mistu, odnosno među 30% najbogatijih zemalja na svitu, kad se uzme u obzir najobjektivnija metrika: BDP po standardnu kupovne moći (GDP at Purchasing Power Parity).
S druge strane, imamo “World Happiness Report” – najobuhvatnije izvješće o sreći/zadovoljstvu životom osoba iz svih zemalja svita – koje nas stavlja čak 19 mjesta niže, tj na 75. misto od 156 obuhvaćenih istraživanjem (tj. jedva smo u gornjoj polovici na svjetskoj razini).
Neke države sa značajno manjim BDP-om po standardu kupovne moći su se pritom ugurale ispred nas: Nikaragva, Honduras, Kosovo, Tajland, Pakistan, Moldavija, Filipini itd.
Nimalo čudno, vrhom liste dominiraju skandinavske zemlje koje su odličan primjer socijalnog kapitalizma, utemeljenog na izdašnoj socijalnoj sigurnosnoj mreži, najvećom jednakošću među društvenim slojevima te funkcionalnoj državi koja (relativno visoke) poreze raspoređuje na efektivan način. Samoprozvana najbolja država na svitu – SAD je na 19. mistu, a druga najveća svjetska velesila Kina je tek na 93. mistu.
Konačno imamo i istraživanja poput onog sa sveučilišta Princeton koje pokazuje da su veći prihodi povezani sa većom srećom samo do određene granice (otprilike 50% više od prosječne plaće), a nakon tog iznosa nema nikakve korelacije.
Tu je i istraživanje koje san već spominja i u kojem su, neovisno o visini plaće, sudionici izražavali da bi bili zadovoljni sa plaćom koja je prosječno 20% viša. To znači da neovisno o tome je li netko zarađuje (ako bismo prilagodili brojke na primjeru RH) 5, 10 ili 15 000 kn misečno, u pravilu uvik misli da bi sa 20% većom plaćom bija zadovoljan. Mislin da bi to zadovoljstvo trajalo tek misec ili dva, zbog hedoničke adaptacije koju san također već spominja u istom tekstu.
Sve nas to skupa vraća na poznatu Maslowljevu hijerarhiju potreba:
Primjetit ćete da nijedna od kategorija ove piramide ne uključuje najnovije mobitele, auta, odjeću/obuću ni svojih 100 kvadrata. Stvari koje ova piramida uključuje su provođenje vrimena s dragim ljudima, boravak u prirodi, izazovan posao, financijska sigurnost itd.
Suma sumarum, mislin da nije najveći problem u RH nizak životni standard, nego pogrešan životni stav, odnos prema novcima i najviše od svega zamjena životnih potreba i želja. Stara narodna mudrost da “nije sritan onaj koji puno ima, nego onaj kojem malo triba” se opet i iznova pokazuje istinitom, a pogotovo u hipermaterijalističkom i konzumerističkom društvu u kojem živimo.
Pod utjecajem medija, a pogotovo društvenih mreža, životne vrijednosti su postale potpuno iskrivljene. Strah me i pomislit šta nas čeka za desetljeće ili dva kad stasa nova generacija koja je pod tim utjecajem praktički cili život.
Šta mi možemo konkretno napravit po tom pitanju, ako je velika većina društva takva kakva je?
Najprije, ako vas brine šta društvo misli o ijednom aspektu vašeg života, onda vrlo vjerojatno imate potpuno krivi stav o životu. Krenete li putem praćenja troškova, štednje velikog dijela Vaših primanja te investiranju tih novaca #dugoročno na period od više desetljeća, to će u najmanju ruku bit potpuno različito od općeprihvaćenih društvenih normi. A često će, pogotovo u društvu poput hrvatskog, izazivat podsmijeh, općenito neshvaćanje i/ili mali milijun izgovora zašto te osobe ne mogu krenit istim tim putem.
Da se razumimo, u svemu u životu triba imat balans. Lako je otić i u suprotni ekstrem u kojem ćete opsesivno prevrtat svaku kunu, živcirat se oko svakog većeg troška i uskraćivat si neke životne radosti zbog svojih dugoročnih financijskih ciljeva. Po meni je ključ u stavu “Afford anything, but not everything”, tj. da odredite do čega vam je u životu zaista stalo i da svoje novce (nakon zadovoljavanja najosnovnijih životnih potreba) trošite isključivo na tih nekoliko stvari, a da na svemu ostalom rigorozno štedite u svrhu ostvarivanja svojih financijskih ciljeva.
Pomaže i bit sa svojim životnim partnerom (ako ga imate) na istoj valnoj duljini šta se tiče financija, jer je u suprotnom je to plodno tlo za konflikt. Naravno, pod pretpostavkom da imate zajedničke financije poput velike većine parova u RH – iako nije neuobičajeno da u razvijenim zemljama supružnici čak i nakon više desetljeća braka drže financije odvojenima. Možda nam se to u najmanju ruku čini čudno, ali moramo bit svjesni da je to isključivo kulturološki uvjetovano i da su neke stvari koje mi smatramo normalnima u nekim drugim kulturama potpuno čudne.
Osobno iman tu sriću da se sa svojom ženom slažem u cca 95% financijskih odluka i ciljeva. Osim šta pokušavamo životne troškove svest na šta nižu razinu, na nekim stvarima općenito ne štedimo poput zdravlja općenito (prehrana, fizička aktivnost i srodno), druženja s obitelji/prijateljima, putovanja koja oboje obožavamo te šminke i kozmetike koje nekim čudom voli samo jedna osoba u našem braku (khm, khm). Isto tako, imamo i 9 godina star auto koji bi moga ispunjavat istu svrhu i da je 15 godina star, a realno bi mogli živit i bez njega i tako štedit nekoliko tisuća kuna misečno više.
S druge strane, štedimo i štedit ćemo na odjeći (osim nekoliko kvalitetnijih komada poput čizama ili jakni), nakitu, elektronici, izlascima, restoranima, kafićima itd.
Moramo shvatit da su mnoge stvari koje danas uzimamo zdravo za gotovo i smatramo ih potrebama zapravo želje, tj. luksuz. Prosječan Hrvat danas živi bolje nego kralj Engleske prije samo 150 godina. Ne mora se brinit za svoju egzistenciju, ima pristup svim informacijama u povijesti čovječanstva u svom džepu, kreće se nevjerojatno brzo i jeftino lokalno i globalno te ima pristup cilom nizu tehnologija i društvenih sustava koji drastično olakšavaju probleme poput nabavke, spremanja i kuhanja hrane, održavanja optimalne temperature (odjeća, grijanje, hlađenje), pristupa besplatnom obrazovanju poput vrtića, škola, fakulteta i knjižnica, ima visoku razinu osobnih sloboda itd.
Jednostavno živimo u daleko najboljem dobu u povijesti čovječanstva, na planeti koja je u točno određenoj zoni koja može podržavat život te sa jednom i jedinstvenom kombinacijom gena naših roditelja koja je različita od svih drugih u povijesti, a sve to je sastavljeno od atoma koji dolaze doslovno iz zvjezdane prašine. Kad se stvari stave u takvu, najširu moguću perspektivu te posljedično i u perspektivu različitih društava na svjetskoj razini, tribali bi svi mi svaki dan i cili dan ić okolo sa osmijehom na licu…
Naravno da to nije tako i vjerojatno neće nikad ni bit (opet ona dosadna hedonička adaptacija), ali je realnost da je 99% stvari o kojima brinemo na dnevnoj bazi totalno nebitna za naše objektivno dobrostanje, životno zadovoljstvo i sreću.
Najveći faktor koji određuje osobnu sreću nisu naše okolnosti, već naša percepcija naših okolnosti. Zato na onim istim videima iz zemalja trećeg svita u kojima vidite apsolutno siromaštvo isto tako možete vidit brojna nasmijana lica, često i više njih u odnosu na (materijalno) mnogo bogatije zemlje.
Sreća na kraju krajeva nije nešto šta nam se dogodi ili ne dogodi, ona je samo i isključivo naš izbor.
I zapamtite: Bolje je živit 100 godina ka milijunaš, nego 7 dana u bijedi.
Škrti Otočanin