Dosad san pisa najviše o tehničkim stranama financija, tj. zašto nešto ima više matematičko-logičkog smisla od nečeg drugog i slično. Donekle san se i dotaknija psihološko-emocionalnih aspekata financija u tekstu “Česte zablude o novcima i naše trenutno stanje”, ali bi volija to proširit malo.

Bitno je shvatit odma na početku da koliko god za sebe mislimo da smo racionalna bića i da većinu odluka radimo na temelju čiste logike, istraživanja brojnih psihologa su pokazala da to i nije baš tako. Tj. da je u većini slučajeva potpuno suprotno. Nama upravljaju brojni primalni nagoni, razvijeni kroz stotine tisuća godina evolucije roda Homo Sapiens. Tad su nam bili od esencijalne važnosti za preživljavanje, a danas su često (ne i uvik) potpuno beskorisni i štetni.

Primjer: instant gratifikacija – radi se o nagonu koji nas tjera da iskoristimo životne užitke čim možemo, jer je u pretpovijesnim vremenima bilo upitno oćemo li živi dočekat idući dan. Stoga je bilo logično sa stajališta preživljavanja da pojedemo kad god možemo visokokaloričnu hranu ili da se “pokušavamo razmnožavat”, kako bi to lipo reka. To je jedini razlog zašto se teško možemo othrvat tim porivima za slatkom/masnom/slanom hranom i zašto je uopće ta hrana u startu ukusna – naša tijela su se prilagodila da šalju osjećaje zadovoljstva – putem hormona endorfina – u naš mozak da “nagradimo” sami sebe za takvo ponašanje. Drugi izvori endorfina su glazba, tjelovježba (onaj odličan osjećaj nakon šta ste s njom završili), shopping ili dobivanje poklona, seks i dr.

Dobar primjer instant gratifikacije možemo vidit ovih dana na društvenim mrežama u vidu izazova “candy challenge” u kojem roditelji ostavljaju svoju dicu same sa posudom punom slatkiša i kažu im da ih mogu pojest koliko žele, ali samo ako pričekaju minutu dok se oni ne vrate. Čak je dosta dice u tim videima pokazalo razinu samokontrole koja je zavidna i za nas nešto malo veće. Inače je taj eksperiment otprije poznat u psihologiji pod nazivom Marshmallow test, a postoji i odlična istoimena knjiga, za one koje zanima naučit više o tom fenomenu. Ukratko, pokazalo se da dica koja mogu odolit slatkišima (odgodit gratifikaciju) imaju puno veće šanse za uspjeh u životu.

Instant gratifikacija znači i borbu protiv unutarnjeg poriva da nešto kupite sad i odma. Dobro je rješenje da recimo uvedete pravilo 24h: ako želite nešto kupit, dajte si minimalno 24h da se emocije slegnu i onda pokušajte na racionalan način razmislit jel vam stvarno ta kupnja potrebna i oće li vam taj proizvod stvarno poboljšat kvalitetu života.

Drugi prijedlozi su: nosite popis za kupovinu u dućan i kupujte samo stvari s popisa; zapišite svoje financijske ciljeve i stavite ih na vidljivo misto (ogledalo, frižider) da se konstantno podsjećate zašto trenutno štedite i slično. 

Nesumnjivo ćete doživit neuspjeh opet i iznova (meni je najveći problem kontrola količine slatkog i kave koje konzumiran), ali san iz iskustva naučija da samodisciplina donosi zadovoljstvo koje je puno veće od jednokratne doze endorfina izazvane udovoljavanjima svog nagona. Teško je, traje duže i to je neprekidna borba bez kraja, ali nagrade su velike na svim životnim poljima – zdravlje, emocije, međuljudski odnosi, financije i dr.

Drugi veliki sputavajući psihološko-emocionalni faktor je hedonička adaptacija. Radi se o ljudskoj tendenciji da se vrlo brzo vratimo na nekakvu baznu razinu osobne sreće, unatoč velikim pozitivnim ili negativnim događajima u životu. Primjer: oćemo novi mobitel/auto/playstation/torbicu/nešto deseto i mislimo da je to najbolja stvar u svemiru. Nakon nekog vremena to i kupimo i super smo sritni i zadovoljni. I to nekih tjedan, dva, misec dana max. Nakon toga to postaje samo još jedan predmet u nizu. 

Često se hedonička adaptacija simbolično prikazuje pomoću onog kotača na kojem hrčak trči – stalno ganjamo materijalna dobra i u procesu trošimo velike količine vremena i energije, a zapravo cilo vrime stojimo u mistu.

Meni je osobno jako zanimljivo istraživanje iz SAD-a u koje je sadržavalo samo 2 pitanja: koliki su vam trenutni prihodi i sa kolikim bi prihodima bili zadovoljni. Pokazalo se da su, neovisno o tome jesu li bili na minimalcu ili su zarađivali peterostruko veću plaću od prosječne, u prosjeku gotovo svi navodili oko 20% veći iznos plaće od trenutne sa kojim bi bili zadovoljni. 

Naravno da je dosta tih ljudi i dostiglo tu plaću s vrimenom. Mislite li stvarno da ih je tih ekstra 20% dugoročno usrećilo?

Znanstveno je dokazano da nas pretjerano materijalno bogatstvo ne usrećuje nakon zadovoljavanja osnovnih životnih potreba. Prema slavnoj Maslowljevoj hijerarhiji potreba to su prve dvi razine: fiziološka (hrana, sklonište, zrak, voda, reprodukcija) i sigurnosna (zdravlje, zaposlenje, osnovna materijalna dobra) koje su preduvjeti za prelazak na daljnje razine.

Nakon ispunjavanja tih osnovnih potreba usrećuju nas druženje s bitnim ljudima u životu, boravak u prirodi, samoaktualizacija (ispunjenje svojih potencijala), osjećaji slobode, samopoštovanja, poštovanje od strane drugih itd. U principu sve sa 3 više razine te piramide.

To su jedni od razloga zašto su relativno često ljudi iz zemalja trećeg svijeta u prosjeku sretniji od nekih razvijenih društava Europe i Sjeverne Amerike, unatoč mnogo manjem materijalnom bogatstvu.

Za borbu protiv hedoničke adaptacije bitno je razbijat rutinu relativno često, ali ne sa ponašanjima koja štete našem zdravlju i novčaniku poput nezdrave hrane, besmislenog shoppinga i sl., nego recimo sa posjećivanjem novih mjesta, prisjećanju prošlih pozitivnih iskustava, novom vrstom treninga, pokretanjem novog hobija, vježbanju zahvalnosti za sve ono šta već imamo u životu ili jednostavno nekim sitnicama koje život znače: kava s prijateljima, kuhanje nekog jela po prvi put, gledanje dobrog filma i slično.

Životna filozofija koja je upravo suprotna hedonizmu i koja s razlogom dobiva na popularnosti zadnjih godina je stoicizam. Ne radi se o nikakvom blebetanju i filozofiranju zbog filozofiranja, već o načinu odnosa prema životu koji je jako koristan i potreban u današnjem dobu. U samoj srži stoicizma su podjela problema na one na koje možemo utjecat i one na koje ne možemo utjecat (i isključivi fokus vrimena i energije na ove prve), zadovoljstvo s onim šta već imamo te općenito pobjeda razuma nad našim refleksnim emocijama. Pisat ću o stoicizmu u posebnom tekstu.

Osim već navedenih opasnosti koje nam se prikradaju u manje-više svim aspektima života, u svijetu ulaganja posebnu ulogu imaju 2 emocije: strah i pohlepa.

Strah je emocija koja uvelike određuje našu toleranciju na rizik koji smo spremni prihvatit pri ulaganju, šta je jako bitan element koji moramo razmotrit prije ulaganja i čega san se već dotaknija u tekstu “Kako konkretno počet ulagat” . Za kontroliranje straha je korisna jedna stara izreka iz investicijskog svijeta – “sell down to the sleeping point”, šta u principu znači da smanjimo postotak rizičnijih investicija na razinu na kojoj možemo mirno spavat i ne brinit se konstantno o promjeni vrijednosti ulaganja.

Pohlepu je po mom mišljenju još teže držat pod kontrolom. Jer lako je upast u zamku pretjeranog samopouzdanja i mišljenja da smo najpametniji i najveći investitori u ovom dijelu svemira nakon šta nam je ulaganje poraslo za 20%. Svi su podložni utjecaju pohlepe, u većoj ili manjoj mjeri. U Rimskom Carstvu, nakon pobjede u velikoj bitci i pripadajućoj paradi rimskim ulicama u kojima bi se slavilo trijumfalnog generala, s njim bi se u kočiji vozio rob čija bi zadaća bila da mu cilo vrime šapće u uho: “I ti si samo čovjek”, da ga barem malo spusti na zemlju.

Mislin da bi i nama svima dobro doša jedan takav, barem unutarnji glas, u ovakvoj i sličnim situacijama.

Sve odluke vođene strahom i pohlepom, a ne dugoročnom strategijom i racionalnošću su osuđene na propast. Isto tako, dobra odluka u investiranju (a i životu) zbog velikog broja nepredividivih okolnosti može kratkoročno donit loš rezultat (npr. ulaganje točno na dan kad je svjetsko tržište počelo padat zbog korona krize, šta se meni nedavno dogodilo), ali isto tako može i loša odluka donit kratkoročnu dobit (npr. dobitak novaca na kladionici). Ključ investiranja (i života) je konzistentno donosit dobre odluke i vjerovat u proces koji gradimo #dugoročno. I uspjeh neće izostat, neovisno o kojem polju života pričamo.

Ovo dosad su bili samo neki od primjera koji su vrlo česti u svijetu financija i svakodnevnom životu. Postoji još cijelo more predrasuda (eng. biases) i  mentalnih prečaca koje koristimo (eng. heuristics), najčešće s negativnim ishodom. Navest ću neke primjere (pišen imena na engleskom jer bi prevođenje na hrvatski bilo vrlo nespretno odrađeno s moje strane):

Confirmation bias – kad istražujemo o nekoj temi, ne pokušavamo zapravo dobit objektivnu sliku, nego tražimo samo one informacije koje će potvrdit naše trenutno stajalište (najbolji primjer su teoretičari zavjera).

Availability heuristic – sudimo o nekoj temi na temelju lako dostupnih primjera koji nam prvi padaju na pamet, a ne na racionalnim temeljima, statistici i slično . Primjer: mnogi imaju strah od letenja, a rijetki od vožnje autom, iako je potonje višestruko opasnije.

Dunning – Kruger effect – ljudi koji nisu stručni u nekom polju imaju tendenciju da precijene svoje sposobnosti, a istinski stručnjaci da podcijene svoje sposobnosti. Primjer: na upitniku u SAD-u o tome kako bi ocijenili svoje vozačke sposobnosit, čak 93% ispitanika ih je ocijenilo iznadprosječnima! Očito ka društvo imamo jako loše poimanje pojma prosječnost, jer se npr. po pričama roditelja čini da su sva dica koja se danas rode čisti genijalci i/ili budući profesionalni sportaši.

Predrasuda i mentalnih prečaca ima doslovno na stotine, a veliku većinu svatko od nas koristi, u manjem ili većem obujmu. Odlična knjiga na tu temu je Thinking, Fast and Slow. Nije baš da je lako štivo ka Crvenkapica, ali je dovoljno jednostavna za običnog čovika.

Nadan se da ste se pronašli u barem jednom od primjera u ovom članku u nekoj situaciji u životu, vezanoj za financije ili ne, i da će vas ovaj tekst malo potaknit na razmišljanje i daljnje istraživanje nekih tema, jer smo s ovim samo zagrebali površinu.

Poanta je da je većina našeg ponašanja vođena primalnim instinktima i da triba konstantno radit na educiranju i samokontroli kako bi vodili svoj život šta je bolje moguće usklađen sa svojim vrijednostima i ciljevima.

I zapamtite – bolje živit 100 godina ka milijunaš, nego 7 dana u bijedi.

Škrti Otočanin 

Napomena: Ako kupite proizvode s Amazona na koje linkam, za vas je cijena ista ka inače, a ja dobijen mali postotak od prodaje

Disclaimer: Sve izneseno na ovom blogu je isključivo moje osobno mišljenje, a ne profesionalni financijski savjet