Ovaj blog post je posljednje ažuriran u veljači 2024.

U što se uopće isplati investirati?

Zlatno je pravilo da su najisplativije investicije zapravo nefinancijske prirode. Dakle, “najisplativije” je investirati u sebe (svoje zdravlje, obrazovanje i karijeru). To je uvijek najbolji način investiranja naših životnih resursa (vremena, energije i novca). Pročitaj više o nefinancijskim ulaganjima ovdje i ovdje.

Kad smo taj dio pokrili, možemo se osvrnuti na financijska ulaganja. Već smo se dotaknuli dioničkih i obvezničkih ETF-ova u serijalu Osnove Osobnih Financija (6. dio). Mislim da bi te dvije investicijske klase trebale činiti veći dio (90-100%) našeg ukupnog investicijskog portfelja.

Zašto? Jednostavno rečeno, ima smisla bazirati našu investicijsku strategiju na imovinskim klasama s najpovoljnijim omjerom rizika i prinosa. To nam govore dostupni podaci koji sežu barem 100+ godina za najveća svjetska tržišta. Dionice i obveznice pritom naravno imaju svoje prednosti i nedostatke te određenu dozu rizika (kao i svaka druga imovinska klasa).

Ostatak portfelja (0-10%) možemo ostaviti za alternativne investicije, zlato ili neki od mnogih oblika aktivnog investiranja. U tom slučaju moramo naravno biti upoznati s pripadajućim rizicima, prednostima i nedostacima.

U ovom blog postu se neću dotaknuti ulaganja u nekretnine, ali možete pročitati moje mišljenje o toj temi ovdje.

Pokretanje vlastitog biznisa se također može smatrati investicijom koja potencijalno ima izuzetno visoke povrate, ali su zato u pravilu i rizik i uloženo vrijeme/energija višestruko viši u odnosu na financijsku imovinu. Ne kažem da je pokretanje vlastitog biznisa loša opcija, ali definitivno nije za svakoga te zahtjeva široko znanje, upornost i spremnost na popriličnu količinu rizika.

Optimalno dugoročno investiranje za malog čovika

Slijedom navedenoga, mislim da je za veliku većinu ljudi optimalan alat za dugoročno investiranje pasivni ETF-ovi.

Ako želiš naučiti više o ETF-ovima, preporučam da pročitaš moj “Kompletan vodič kroz ETF-ove za početnike”. Recimo samo da se radi o fondovima koji sadrže veliki broj vrijednosnica (npr. dionica i/ili obveznica) te koji imaju vrlo niske troškove.

Što se kratkoročnog investiranja tiče, to je opet posebna tema koju sam obradio u blog postu o kratkoročnom investiranju. Najveća razlika leži u količini rizika koju možemo preuzeti. Na kratki rok nije uputno preuzimati značajniji rizik pa su slijedom toga i alati (financijski proizvodi) poprilično drukčiji od onih za dugoročno investiranje.

Bitno je napomenuti kako ulaganje u dioničke i obvezničke pasivne ETF-ove nije toliko teško koliko se čini te da sa malo (pravog) znanja mali ulagači mogu nadati dobrim rezultatima. Koliko dobrim? Toliko dobrim da će u većini slučajeva imati bolje rezultate od profesionalaca (fond menadžera). Kako je to moguće?

Kao mali ulagači zapravo imamo brojne prednosti nad fond menadžerima jer:

  1. .Imamo minimalne naknade pri investiranju. Odabirom pasivnih ETF-ova u startu smo u prednosti barem 1.5-2% godišnje ili više
  2. Možemo lakše rebalansirati portfelj po potrebi (više o tome malo kasnije)
  3. Ne polažemo nikome račune niti možemo dobiti otkaz kao što to mogu fond menadžeri. Dakle, odgovorni smo samo sebi.

izvor: SPIVA

Gornja grafika prikazuje sporedbu aktivnih (investicijskih) fondova i indeksa S&P500 u SAD-u na rokovima od 5 godina. Zanimljivo je da dulji vremenski periodi još više idu u prilog pasivnim (indeksnim) fondovima. Nakon 10 godina samo oko 10% aktivnih fondova uspijeva pogoditi tržište.

Emocionalni aspekti investiranja

Studije su pokazale da ljudi pokazuju otprilike tri puta intenzivniju emocionalnu reakciju prilikom gubitka nego dobitka. Ova činjenica nam može jako puno pomoći prilikom razumijevanja odluka malih investitora. Radi se jednostavno o genetskoj predispoziciji (loss aversion) koja nam je pomagala u preživljavanju u pretpovijesnim vremenima. U sferi investiranja ista ta predispozicija može biti i produktivna i kontraproduktivna.

Zanimljivo je i da dobar dio ljudi prije početka investiranja obično smatra da može tolerirati puno viši rizik nego šta to zaista može. Tek kad su u igri pravi novci i kad portfelj krene nizbrdo, se na muci poznaju junaci. Emocionalne odluke (one koju su vođene strahom ili pohlepom) su često pogubne za naš investicijski portfelj. Detaljnije o utjecaju emocija na financije (i život) sam pisao ovdje.

Baš zato je bitno da budemo iskreni sami sa sobom i pokušamo vizualizirati negativne scenarije. Malo kome je svejedno kada mu investicija padne u vrijednosti 10, 20, 30 ili više posto u relativno kratkom vremenskom roku. Problem leži u tome što ne možemo znati kako ćemo reagirati u takvim situacijama prije nego što ih zaista iskusimo. Baš zato mislim da je dobra praksa (osim same vizualizacije) početak investiranja s relativno malim sumama. Puno je bolje saznati da nismo tolerantni na rizik kad smo investirali ukupno 100 EUR, nego 100 000 EUR.

Pritom zapamtite da se gubitak realizira isključivo ako prodamo našu investiciju, a ne samim (kratkoročnim) padom cijene. Zanimljivo je kako vlasnici nekretnina ne prodaju u panici u vremenima kad padaju cijene nekretnina. Niti ne provjeravaju svaki dan koliko njihova nekretnina vrijedi na tržištu. Jednostavno čekaju bolja vremena da bi prodali investiciju. S druge strane, mali investitori se često ponašaju dijametralno suprotno kad je riječ o dionicama ili obveznicama.

Alokacija – najbitnija odluka u investiranju

Alokacija portfelja je jednostavno rečeno omjer (u postotcima) različitih investicijskih klasa koje posjedujemo u portfelju.

Mišljenja sam da s dionicama i obveznicama možemo ispuniti većinu naših financijskih ciljeva, tako da ću se fokusirati isključivo na te dvije imovinske klase. Primjer alokacije portfelja bi bio npr. 70% dionice i 30% obveznice. Kako odrediti te postotke za sebe? Ne postoji jedna formula, ali postoje načini kako doći bliže postotcima koji nam odgovaraju. Pritom mislim na to da treba odrediti:

  • Osobnu toleranciju na rizik – koliko smo (psihološki i emocionalno) spremni na određeni gubitak vrijednosti investicije
  • Ulagački horizont – vremenski rok u kojem očekujemo da bi nam investirani novci mogli biti potrebni

Naravno, pritom je osobnu toleranciju na rizik puno teže odrediti. Nema jednog recepta, ali sam dao neke smjernice i obradio tu temu detaljnije ovdje.

Dakle, ako su naši trenutni financijski ciljevi recimo štednja za fond za crne dane, organizacija vjenčanja ili bilo koji drugi kratkoročni cilj, onda ćemo se fokusirati na ranije spomenute načine kratkoročnog investiranja. Ako baratamo srednjim (2-10 godina) i dugim (sve više + godina) vremenskim rokovima, možemo početi koristiti dioničke i obvezničke ETF-ove. Što je pritom kraći vremenski rok, to bi viši udio alokacije trebao ići prema obvezničkim ETF-ovima, a manji prema dioničkim ETF-ovima i obratno. Slično vrijedi i za nižu, odnosno višu osobnu toleranciju na rizik. Razlog je jednostavan: obveznice u pravilu imaju niži rizik, ali i niže očekivane prinose od dionica.

Određivanje alokacije

Preporuke oko odabira alokacije i općenito kreiranja portfelja velikim dijelom uzimam iz knjige The Intelligent Asset Allocator, koja se često smatra najboljom knjigom na tu temu. Svakako bih je preporučio svima koji kreću s ozbiljnijim investiranjem. S tim na umu, knjiga je nešto zahtjevnija i nije pisana za početnike. Nadam se da ću kroz ovaj blog post (i slične na ovu temu) uspjeti prenijeti ono najbitnije.

Da odmah kažem – ne postoji “savršen” omjer dionica i obveznica. Niti definicija nečeg takvog. Sve što možemo napraviti je (u skladu s podacima i osobnim preferencijama) pokušati pronaći ono što nama osobno odgovara. U svakom slučaju će se raditi o gruboj aproksimaciji.

Ono što imamo pri ruci su povijesni podaci rizika i prinosa dioničkih i obvezničkih tržišta te dva već spomenuta osobna faktora (tolerancija na rizik i vremenski horizont). Treba imati na umu da povijesni podaci ne garantiraju isto ponašanje tržišta u budućnosti, ali nam u pravilu barem daju određenu dozu vjerojatnosti.

Početni način određivanja osobne tolerancije na rizik bi bio maksimalni tolerirani gubitak vrijednosti portfelja u jednoj godini. Navedeni grafovi pokazuju rezultate najgore godine u povijesti za odabranu alokaciju portfelja (tržišta SAD-a).

Prvo što možemo primjetiti je da viši udio dionica znači i viši maksimalni gubitak (ali i očekivane prinose). Dakle, ako mislimo da ne bismo mogli tolerirati maksimalni gubitak od 35%, onda je možda 80% dionica previše za nas osobno. Ponavljam, povijesni podaci ne garantiraju da će to biti najveći padovi i u budućnosti. Isto kao što ne garantiraju da ćemo takve padove uopće doživjeti.

U svakom slučaju, ovo je gruba aproksimacija koja čini prvu odokativnu procjenu naše željene alokacije.

Pravilo 120

Postoje još dva korisna alata za aproksimacije alokacije, a prvi od njih je tzv. Pravilo 120. Jednostavno rečeno, udio dionica u portfelju bi trebao biti (otprilike) jednak razlici broja 120 i naših godina. Recimo da imate 30 godina: 120-30 = 90% dionica. Ostatak od 10% naravno čine obveznice. Ponavljam, ovo je samo nit vodilja i ni po čemu nije investicijski zakon. Nisu svi investitori istih godina isto tolerantni na rizik niti imaju iste investicijske vremenske horizonte ispred sebe.

Ako nam se alokacija značajno razlikuje između toleriranog maksimalnog gubitka i pravila 120, općenito je dobra ideja ići na konzervativniju procjenu (niži udio dionica, odnosno viši udio obveznica). Možda ćete na internetu naići i na “pravilo 110” ili “pravilo 100” koji imaju istu ideju iza sebe, ali alociraju 10, odnosno 20% više portfelja u obveznice u skladu s godinama. Po meni je to pretjerano konzervativno.

Primjera radi, najveći mirovinski fond na svijetu – norveški “naftni” fond, vrijedan gotovo bilijun i pol (1500 milijardi) $, koji je relativno konzervativno orijentiran sadrži oko 70% dionica. Švedska država (u kojoj trenutno živim i radim) investira 100% iznosa kojeg radnici uplate u mirovinski sustav u dioničke pasivne ETF-ove sve do 10 godina prije mirovine. Tek tada kreću s dodavanjem obveznica u portfelj. To je gotovo čista suprotnost hrvatskom mirovinskom sustavu, o čijim problemima sam već pisao ovdje.

Samim time, čak ni konzervativni mali ulagači ne bi trebali zazirati od relativno višeg postotka dionica. Naravno, ako je to u skladu s njihovom tolerancijom na rizik i vremenskim horizontom.

Investicijski upitnici

Još jedan koristan alat za određivanje alokacije su investicijski upitnici. Postoje različite verzije, ali moj osobni favorit je Vanguard Investor Questionnaire. Najkraće rečeno: odgovorimo na pitanja poput koliki nam je vremenski horizont, kako bismo postupili u slučaju pada tržišta i slično. Na temelju naših odgovora dobijemo predloženu alokaciju. Dobra ideja je biti što je moguće iskreniji/a jer inače nema smisla da tako nešto ispunjavamo. Robosavjetnici imaju slične upitnike prilikom registracije na njihove platforme.

Nemam što puno dodati na ovu temu, osim da mislim da je možda ovo i najkorisniji alat prilikom određivanja alokacije. U svakom slučaju (iz mog iskustva), većina ljudi ima barem približnu ideju kako bi im alokacija trebala izgledati nakon što prođu maksimalni gubitak portfelja, pravilo 120 i ispune investicijski upitnik.

Samo mala napomena da sam u ovom blog postu većinom pričao o alokaciji dionica i obveznica, dok Vanguardov upitnik uključuje i kratkoročna sredstva. U svakom slučaju mislim da je crni fond od barem 3-6 mjeseci životnih troškova preduvjet investiranju. Isto tako, u pravilu nećemo dugoročno investirati sredstva koja su nam potrebna na kraćem do srednjem roku. Za tako nešto imamo druge opcije za kratkoročno investiranje.

U koje ETF-ove možemo investirati?

Spominjali smo već zašto investiranje u hrvatsko tržište većinom nije poželjna opcija. Da ponovim ukratko: naše dioničko tržište je malo i nelikvidno, a naknade za upravljanje fondovima su astronomske. Također, kroz 2. i (potencijalno) 3. mirovinski stup smo već poprilično izloženi hrvatskom tržištu, primarno kroz državne obveznice, ali i domaće kompanije. Da ne spominjem da je velikoj većini građana i ostatak imovine koncentriran u RH, počevši od nekretnine pa sve do izvora prihoda.

Isto tako, nije dobra ideja investirati isključivo u pojedinačna tržišta, sektore ekonomije ili pojedinačne dionice/obveznice. U različitim periodima različita tržišta imaju više, odnosno niže prinose. Isto vrijedi i za sektore. Npr. za vrijeme korona krize su turističke i avio kompanije doživjele ogromne gubitke, a tehnološke kompanije ogromne dobitke. Jednostavno nemamo pouzdan način da predvidimo koje tržište, sektor ili individualna dionica će imat bolje prinose od ostalih. Iz tih razloga želimo investirati na svjetskim tržištima i u svim sektorima, tj. želimo diverzificirati svoja ulaganja koliko god je to moguće. Takav pristup investiranju nazivamo geografskom, odnosno sektorskom diverzifikacijom.

Treba imati na umu da kao građani EU ne možemo investirati u ETF-ove izdane u SAD-u zbog razlike u regulativi tih proizvoda. ETF-ovi dostupni u EU podliježu UCITS regulativi i mogu se lako pronaći, filtrirati i usporediti na justetf.com.

Sve navedeno ukazuje na to da je investiranje putem pasivnih ETF-ova daleko najlakši i najjeftiniji način diverzificiranja osobne imovine. Više o odabiru ETF-ova sam već pisao u ranije navedenom vodiču kroz ETF-ove za početnike.

Kako kupovati ETF-ove u praksi

Kad smo napokon odredili alokaciju i zaključili da je diverzifikacija naš prijatelj, nameće se pitanje o kupovini ETF-ova u praksi.

Da bismo investirali u ETF-ove, potreban nam je brokerski račun. Investiranje preko domaćih brokera i banaka je u pravilu izrazito skupo, ali srećom danas postoje brojne povoljne alternative koje su nam dostupne na EU tržištu.

Brokere možemo ugrubo podijeliti na klasične, discount brokere te robo-savjetnike. Kod klasičnih i discount brokera samostalno investiramo (biramo, kupujemo i prodajemo ETF-ove), a kod robo-savjetnika algoritam investira za nas. Opisat ću u kratkim crtama sve tri opcije.

Klasični brokeri nude vrlo širok izbor opcija za investiranje, ali su obično i kompliciraniji za upravljanje te imaju u pravilu nešto više naknade za trgovanje. Najbolji izbori na hrv. tržištu su Interactive Brokers (IB) i Optimtrader. Pročitaj ovdje više o klasičnim brokerima.

Spomenimo samo da Interactive Brokers nudi niže naknade, a da Optimtrader nudi podršku na hrvatskom jeziku uz nešto više naknade. Optimtrader također koristi sučelje Interactive Brokersa, tako da je iskustvo korištenja ove dvije platforme identično. Još jedna barijera Optimtrader-a je ta da morate imati minimalno 5000 EUR ili USD za otvaranje računa, dok Interactive Brokers nema minimalni limit.

Discount brokeri nude puno jednostavnije platforme za investiranje te vrlo niske naknade za trgovanje (često su i besplatni). Samim time mislim da su optimalan izbor za većinu investitora koji žele samostalno investirati. Pogotovo za iznose do nekoliko stotina EUR mjesečno, koji nisu isplativi kod klasičnih brokera zbog već spomenutih naknada za trgovanje. Naravno, discount brokeri nisu 100% besplatni te mogu imati više ili manje skrivene ostale naknade. Pisao sam već detaljnije o odabiru discount brokera.

Robo-savjetnici na temelju procjene naše tolerancije na rizik i vremenskog horizonta automatski određuju investicijsku strategiju. Ovo je daleko najjednostavniji način investiranja koji je prikladan doslovno svima jer ne zahtjeva gotovo nikakvo predznanje niti trošenje vremena. Naravno, cijena toga je naknada za upravljanje, koju nemamo prilikom samostalnog investiranja kroz klasične ili discount brokere. Pročitajte detaljnije o robo-savjetnicima ovdje.

Ova tablica vam može pomoći u uspoređivanju najbitnijih karakteristika 3 različite vrste brokera:

Što dalje?

Kad smo odabrali željenu alokaciju i brokera, ostaje nam odabir ETF-ova. To je posebna tema koju sam već pokrio u navedenom članku o ETF-ovima.

Možda izgleda komplicirano na početku, ali mnogi čitatelji mog bloga i polaznici mojih edukacija su krenuli s investiranjem. Bilo je tu i studenata i radnika i samozaposlenih i umirovljenika. Danas se može krenuti investirati neovisno o godinama, spolu, čak i financijskoj situaciji (kod discount brokera možete doslovno prebaciti 1 euro i investirati ga bez naknada).

Osnovno predznanje je preduvjet, a nakon njegovog stjecanja preostaje onaj “lakši dio”. A to je držanje zacrtanog plana, štednja i investiranje idućih nekoliko desetljeća. Sitnica.

Pritom se alokacija ne bi trebala mijenjati iz godine u godinu. Dapače, dobra ideja je jednom godišnje napraviti rebalansiranje, tj. vratiti alokaciju bliže željenim postotcima. Ako nam je recimo početna alokacija bila 80% dionica i 20% obveznica, a dionice su imale puno viši prinos u posljednjih godinu dana, onda možemo kupiti više obveznica (ili samo obveznice) idućih nekoliko puta kako bismo vratili alokaciju u početne omjere.

Nije potrebno to raditi preučestalo niti se držati postotaka kao pijan plota. Također valja imati na umu poreze u investiranju. U Republici Hrvatskoj nema poreza na kapitalnu dobit za udjele u investicijama koje držimo dulje od dvije godine. Dakle, isplati se investirati dugoročno iz više različitih aspekata.

Dodatak: Predavanje “Kako konkretno započeti s investiranjem”

U suradnji s neprofitnom organizacijom Split Tech City sam u ljeto 2022. održao predavanje na temu “Kako konkretno započeti s investiranjem” koje možeš besplatno pogledati ovdje:

To je to za danas, a s idućom objavom zaključujemo serijal “Osnove Osobnih Financija”. Nakon toga ću pisati o ostalim temama iz sfera osobnih financija, investiranja i svega ostalog…

Škrti Otočanin