Ovaj blog post je objavljen u travnju 2020. i ažuriran u prosincu 2021.

Evo nas na dijelu kojeg su sigurno moji fanovi željno iščekivali (ovim putem im se oboma zahvaljujem)…. Fokusirat ćemo se na dva osnovna i najpopularnija oblika ulaganja (i to sa dobrim razlogom) – dionice i obveznice.

Prije prelaska na glavnu temu, morat ćemo prvo pričat o preduvjetu za investiranje – fondu za crne dane.

Fond za crne dane

Nismo u sklopu serijala OOF spominjali fond za crne dane (eng. emergency fund). To je iznos novaca kojeg bi trebali imat sa strane ako nam život iznenada opali plesku. A život to voli radit. I to češće nego šta to očekujemo.

Velik broj nas je u posljednjih godinu-dvije iskusio poprilično financijske nesigurnosti zbog pandemije koronavirusa. Bilo to vezano za naša primanja ili makroekonomske faktore (padovi tržišta, porast cijena (inflacija) i sl.).

Možda ćete reći da je ovo bila posebna situacija, ali neovisno o korona virusu tržišta doživljavaju padove od 20% ili više svakih 5-7 godina (tzv. bear market). Ekonomske krize u svakom slučaju mogu značajno utjecat na naše živote, ponajprije u smislu sigurnosti prihoda.

Osim tih većih rizika, imamo i manje svakodnevne rizike po naše financije:

  • Kvar automobila, perilice, TV-a i slično
  • Popravci i održavanje nekretnine
  • Sezonalni troškovi (grijanje zimi, putovanja, blagdani, pokloni…)
  • Hitno nam trebaju sredstva za plavu kuvertu lokalnom političaru itd.

Zbog svega ovog bi bilo pametno imat određen iznos u kešu (ne doslovno u kešu u madracu nego na bankovnom računu). Eventualna druga opcija je nekakva sigurna investicija koje je likvidna (šta znači da možemo relativno lako i brzo te novce izvuć u slučaju potrebe).

Poslušajte više o fondu za crne dane (financijskoj rezervi) na ovom kratkom podcastu:

Svatko za sebe treba procijenit koliki iznos bi trebalo stavit sa strane. Idealno bi bilo recimo 3 mjeseca životnih troškova ili više, ali to je u RH popriličan iznos za uštedit i nekima bi trebale godine samo za to. Zato preporučam minimalan iznos u rasponu 5-10 tisuća kuna koji će nam pomoć prebrodit takva vremena bez potrebe za prodajom naših dugoročnih investicija ili (nedajbože) zaduživanjem.

Fond za crne dane je osnovna higijena osobnih financija. Nije nijedna investicija vrijedna živciranja i neprospavanih noći punih brige o plaćanju najosnovnijih životnih troškova. Ne zezajte se, nego uštedite za fond za crne dane. Puno ćete mirnije spavat.

Dionice i obveznice

Kad smo uštedili za fond za crne dane, možemo krenut na investiranje. Dvije najosnovnije investicijske klase su dionice i obveznice. Najlakše ih je objasnit i zapamtit ako damo značenje njihovim imenima.

Dionica je – kao šta samo ime kaže – dio nekakve kompanije. To znači da ako kupimo dionicu, postajemo vlasnici djelića kompanije čiji zaposlenici od tad pa nadalje “rade za nas”, tj njihov rad stvara vrijednost za nas. Ta vrijednost se očituje u višim profitima kompanije koji onda(zakonom ponude i potražnje guraju cijenu dionice put gore. U nekoj budućnosti tu dionicu možemo prodat za viši iznos i ostvarit profit. Ovo je vrlo pojednostavljen scenarij, ali nam daje nekakvu osnovnu sliku.

Sjećate se usporedbe odnosa rizika i prinosa? Dionice su visoko rizičan (volatilan) oblik ulaganja. Visoka volatilnost jednostavno znači da su relativno velike varijacije (promjene) u cijeni dionice. Naravno, to vrijedi i za rast i za pad cijena. S obzirom da smo kao investitori preuzeli taj rizik, dugoročno ćemo (u prosjeku) bit nagrađeni i višim prinosima.

S druge strane, obveznice imaju nisku volatilnost, tj. cijena im je puno stabilnija kroz neki vremenski period, ali su zato i prinosi nižii.

Riječ obveznica pretpostavlja obvezu, tj. dug od jedne strane prema drugoj. Osnovne vrste obveznica su državne i korporativne.

To znači da država ili kompanija, ako im je potreban kapital, izdaju obveznice u ukupnom iznosu od npr. 1 000 000 kn. Obveznice su zaravo potvrda o obvezi, tj. dugovanju države ili kompanije prema nama koji ju posjedujemo. Na obveznici je naveden rok dospijeća (recimo 10 god.) te prinos (kupon) koji dobivamo jer preuzimamo rizik (npr. 2%). Ako kupimo npr. 1000 kn vrijednosti te obveznice, dobit ćemo 2% prinosa godišnje (tj. 20 kn) te na kraju isteka 10 godina dobijemo natrag i uloženih 1000 kn (glavnicu).

Ovdje je riječ o pojednostavljenim primjerima za dionice i obveznice te pojedinačnoj kupnji svake od njih.

Kao mali investitor, kupovina pojedinačnih dionica ili obveznica u pravilu nije isplativa jer:

1. Nismo profesionalci koji mogu pratiti tržišta puno radno vrijeme

2. Ne želimo ovisit o malom broju investicija jer to predstavlja veliki rizik

3. Postoje puno lakše i isplativije opcije za uložit naše mukom zarađene (i još većom mukom ušteđene) novce

Diverzifikacija

U praksi ćemo kupovat dioničke i obvezničke fondove. Tu se jednostavno radi o diversifikaciji, tj. raspršivanju rizika naše investicije.

Ako stavimo sve naše novce u jednu dionicu i ona neslavno propadne, mi gubimo cili ulog. Ovo je usporedivo sa kockanjem. Ali ako npr. kupimo 20 dionica za isti iznos i jedna od tih kompanija propadne, mi gubimo samo 5% naše ukupne investicije. Kolokvijalno se voli reć da ne držimo sva jaja u istoj košari. Jer ako košara padne, sva jaja se razbiju.

Diversifikacija jedan od temelja ulaganja, tj. način na koji možemo smanjit volatilnost investicije kao šta su dionice te u jednu ruku izjednačit godišnje prinose. Cilj diverzifikacije je da smanjimo (pre)velike skokove u cijeni te posljedične šokove za naš novčanik, psihu i emocije.

Dugoročni prinosi obvezičkih fondova su značajno niži od dioničkih fondova, baš iz razlika prihvaćanja višeg rizika. Naravno, konkretne brojke variraju tokom vremena i različitih ekonomskih ciklusa. Na kraći vremenski rok obveznički fondovi ponekad mogu isporučit i više prinose nego dionički. Često to rade baš u trenucima kad dionice padaju, šta je jedna od najvećih njihovih prednosti.

Najčešće investiranje u dionice tokom zadnjih desetljeća je ulaganje u investicijske fondove koje vode fond menadžeri koji biraju individualne dionice umjesto nas. To su oni fondovi koji se uglavnom nude u bankama i investicijskim osiguranjima. Na prvu zvuči super – stručnjak kupuje dionice za koje misli da će rasti u budućnosti i prodaje na vrijeme one koje će padati. Definitivno je bolje tako nego da sami kupujemo dionice, trošimo svoje vrijeme i stresiramo se u procesu.

Jel tako? E, pa baš i nije.

Utjecaj naknada na investiranje

Velika mana investicijskih fondova su visoke naknade za vođenje fonda (u RH oko 2-3%). Možda na prvu tih 2-3% zvuči malo, ali ako fond godišnje donosi 8% prinosa, a 2% u startu ide menadžeru, to znači da se odričete četvrtine svoje zarade!

Matematika je još puno gora ako fond prinosi manje od 8% ili ako se nalazimo u periodu pada tržišta, u kojem su te naknade dodatan uteg za našu investiciju. Možemo na naknade gledat i na način da fond svaku godinu praktički “starta s minusom od 2%” kojeg prvo mora nadoknadit da bi uopće bio u plusu.

Druga bitna napomena je da su fond menadžeri zapravo u prosjeku jako loši u odabiru investicija. U periodima investiranja od 10 godina ili dužim, indeksni fondovi su imali bolje prinose od investicijskih fondova u više od 90% slučajeva. Ako se gledaju još duži periodi, indeksni fondovi su toliko dominantni da su i oni rijetki investicijski fondovi koji ih uspiju pobijedit na razini statističke greške, tj. vjerojatno se naprosto radi o sreći i ničem drugom.

Usporedba prinosa (plavo) i naknada (crveno) indeksnog i investicijskog fonda

Indeksni fondovi

Pitate se šta su to indeksni fondovi? To su fondovi koji imaju jako niske naknade (najčešće u rasponu od 0.05% do 0.5%) te koji kupuju čitav indeks, odnosno čitavo tržište odjednom. Indeks jednostavno označava ukupno tržište.

Primjeri indeksa su:

  • S&P 500 (dionice 500 najvećih kompanija SAD-a)
  • MSCI World (dionice 23 developed, tj. razvijena svjetska tržišta poput SAD-a, Europe, Japana…)
  • MSCI Emerging Markets (dionice 27 emerging, tj. tržišta u razvoju poput Kine, Rusije, Brazila, Vijetnama…)
  • MSCI ACWI (kombinacija prethodna 2 indeksa, odnosno dionice s 50 developed i emerging tržišta)

Osim navedenih, postoji pravo more drugih indeksa. Možda ste čuli za američke Dow Jones i Nasdaq 100 indekse ili indekse koji sadrže manje kompanije poput Russell 2000 indeksa. Za praktične svrhe i široku diverzifikaciju, navedena 4 indeksa su u pravilu dovoljna.

U praksi to znači da kupovinom samo jednog indeksnog fonda (koji npr. prati indeks S&P 500), imamo udio u svakoj od 500 najvećih američkih kompanija! Time smo si osigurali prilično dobru diverzifikaciju čak i ako se dogodi bankrot jedne od kompanija u indeksu. U tom slučaju nju zamijeni neka druga kompanija koja uđe u indeks (u žargonu kažemo da indeksni fondovi “čiste sami sebe”). 

Moja preporuka je fokus na još šire indeksne fondove, poput onih koji prate sva developed i emerging tržišta (poput MSCI ACWI). Razlog tomu je da iako američko tržište ima prosječno najviše prinose na dugi vremenski rok, nema garancije za takvo što i u budućnosti.

Lako se izgubit u moru svih tih indeksa i fondova, ali istina je da investiranje za običnog čovika može bit vrlo jednostavno.

Ako odaberete samo 1 indeksni fond s širokom diverzifikacijom (ili max. 2-3 različita) i ne dirate ništa, ostvarit ćete prosječne dugoročne prinose višestruko više od većine investitora. Za objašnjenje različitih vrsta prinosa pročitajte ovaj blog post.

Prosječni investitor ostvaruje oko 2% prinosa godišnje

Pitate se u čemu je kvaka? Kvake nema, osim onog najtežeg: potrebno je disciplinirano štedit i investirat na dugi vremenski rok. To je jedini način za minimizirat rizik i izbalansirat prinose.

Imamo primjer američkog indeksa S&P 500 koji od osnutka 1926. ima godišnji prinos od cca 10%, pritom računajući Veliku depresiju, recesiju iz 2008. i sve ostale krize između (a bilo ih je poprilično). Svaki uloženi dolar od 1970. do 2010. (šta je otprilike prosječni radni vijek) je narastao otprilike 50 puta! I to uključujući 3 velika pada tržišta (73./74., 00./01. i 08.) uz puno više manjih korekcija cijena putem.

Jednokratno ili redovno ulaganje?

Prethodna računica se temeljila na ulaganju ukupne svote na početku, bez dodatnih uplata. Prednost redovnog ulaganja je šta time koristimo metodu cost averaging, tj. kupujemo udjele u fondu u istim periodima i sa istom količinom novaca. Time čak i ako cijena fonda pada, mi kupujemo veći broj udjela u fondu koji će nam kasnije donijeti više prinose u dobrim godinama za tržište. Više o usporedbi jednokratnog i redovnog ulaganja pronađite ovdje.

Uz pretpostavku nešto realnijeg prinosa od 8% te ulaganjem 200 kn mjesečno, konačna vrijednost investicije nakon 30 godina je 283 000 kn. Ulozi od 500 kn mjesečno u istom periodu nam donose preko 700 000 kn, a 750 kn mhesečno (100 EUR) preko milijun kuna! Sami se poigrajte s brojkama na kalkulatoru.

Brojne su priče o ljudima koji su radili obične “šljakerske” poslove u SAD-u i pomalo ulagali u dionice, da bi s vremenom izgradili porfelje od milijun $ ili više. Poanta priče je da je vrijeme najvažniji faktor investiranja. Tek nakon toga dolaze iznos ulaganja i prinos. U svakom slučaju, šta se prije počne (čak i s manjim iznosima), to bolje.

Važnost obvezničkih fondova

Malo smo zanemarili obvezničke fondove u priči o investiranju. Oni su važni jer se u pravilu njihove cijene kreću obrnuto od dioničkih fondova. U vremenima kad dionice strmoglavo padaju, investitori traže sigurnije oblike investicija poput obveznica. To uzrokuje njihov rast cijene, jednostavnim zakonom ponude i potražnje.

Zato je bitno – ovisno o našoj spremnosti na prihvaćanje većeg ili manjeg rizika te vremenskom roku ulaganja – imat i određeni dio obvezničkih fondova u našem investicijskom portfelju. U pravilu, šta je neka osoba mlađa imat će niži postotak investicija u obveznicama, a viši u dionicama. I obratno. Ja osobno imam visoku toleranciju na rizik i dugi vremenski horizont ispred sebe, tako da je postotak obveznica koji imam zanemariv. Nekome ko je malo bliži mirovini (ili ima nisku toleranciju na rizik) svakako se preporučuje barem 20-30% obveznica. U samoj mirovini taj bi udio trebao i bit veći. Više o tome u narednim objavama. 

Kako smo već naveli, dionice i obveznice se u pravilu ponašaju kao ying i yang. Ako nam dionice usred krize jako padnu, možemo prodat dio naših obveznica koje su tada narasle u cijeni i kupit još dionica koje su “na sniženju”. To se zove rebalansiranje portfelja.

Treba pritom reć da, čisto sa matematičkog stajališta, investitori koji su ulagali 100% u dionice u pravilu na kraju imaju najviši povrat.

Ali budući da nije lako gledat kako nam nestaje pola vrijednosti investicije u nekoliko mjeseci nakon godina i godina ulaganja, možemo koristit različite udjele obvezničkih fondova da izgladimo to putovanje. Povećanjem udjela obveznica smanjujemo utjecaj padova tržišta, ali se u procesu i odričemo dijela prinosa.

To su neke osnovne ideje i koncepti ulaganja za malog čovika kojima ćete gotovo zagarantirano (ali samo ako se strategije držite #Dugoročno) ostvarit više prinose od 80-90% profesionalaca, a o neprofesionalcima da ne pričamo.

Ključ je u kontroli emocija i pridržavanju odabrane strategije na rok od više desetljeća te naravno kontinuiranom životu u plusu (odnosno ispod svojih mogućnosti) koji nam stvara kapital za investiranje.

Sve je to jednostavno, ali ne i lagano.

O konkretnim načinima početka investiranja te kako kupiti indeksne fondove više u idućim nastavcima serijala “Osnove Osobnih Financija”. Prije toga ćemo obradit alternativne investicijske klase, uz objašnjenje zašto (većina) njih u pravilu nije optimalan izbor za malog investitora. Link na nastavak.

Škrti Otočanin